Moskva – Posljednjih nekoliko minuta posljednjeg meča pod Goricom u kvalifikacijama za EURO 2016, Crna Gora je odigrala bez kapitena, najboljeg igrača i simbola nacionalne selekcije, kao i selektora.
Njih dvojica su kraj duela sa Austrijom dočekali zajedno, u svlačionici.
Bez suspendovanih Vučinića i Brnovića, ali i Jovetića i Baše, Crna Gora će sjutra u hladnoj Moskvi završiti ciklus koji je suštinski izgubljen još u oktobru prošle godine u Beču, nakon remija sa Lihtenštajnom i poraza od Austrije, a formalno okončan u petak pod Goricom.
Ciklus koji je, naizgled, bio velika šansa za plasman na veliko takmičenje, jer se igrao u novom, proširenom formatu, a vjerovalo se da je i Crna Gora konačno da pređe granicu…
Da li je previše simbolike u tome što na kraju neće biti najboljih igrača, te najdugovječnijeg od tri selektora?
Da li je ovo kraj jednog razdoblja u kome je uoči svakog novog početka tinjala nada o velikim rezultatima, a koji se završavao baš onako kako se završila utakmica sa Austrijom – porazom, pognutim glavama, uz tvrdnje da je sve moglo da bude drugačije.
Kako, u najkraćem, opisati posljednji dio tog razdoblja? Uz najbolju volju da se gleda pozitivno, odgovor je – kao najgori do sada.
Dovoljno je pogledati osnovnu statistiku, kolone pobjeda i poraza, da bi se shvatilo zašto je to tako.
U prvom ciklusu, koji je počeo 2008, Crna Gora je bila debitant, prilično nesvjesna sopstvenih kvaliteta i mana, a ni rivali nisu znali s kim imaju posla.
I tako neiskusna selekcija, sa svega 10 prijateljskih prije prve zvanične utakmice, doživjela je u kvalifikacijama za Mundijal 2010. godine samo tri poraza. Ostvarila je, doduše, i samo jednu pobjedu, ali je i šest puta remizirala, iako je krenula iz posljednjeg šešira.
Ne računajući ulazak u baraž za EURO 2012, ostvaren isključivo nestvarnim skorom u prvom dijelu takmičenja, malo toga se promijenilo.
Ako se ne dogodi čudo u Moskvi, Crna Gora će kvalifikacije za EURO 2016 zavšiti sa čak pet poraza, te svega tri pobjede ostvarene protiv ekipa koje su u rangu ispod nje – Moldavije i Lihtenštajna.
Za Švedskom će zaostajati sedam, za Rusijom devet, za Austrijom čak 17 bodova.
Kako protivnici gledaju na crnogorsku reprezentaciju danas? Kao na selekciju koju je teško pobijediti na domaćem terenu, potencijalno opasnu u napadu.
Dodatak toj konstataciji mogao bi da glasi – i selekciju koja još teže, i veoma rijetko, pobjeđuje, na papiru, jače od sebe, a zna i da se oklizne protiv slabijih. Ima li razlike u odnosu na početke, sezonu 2008/2009?
Crne Gore neće biti na prvenstvu, na kome će biti pola Evrope. „Analitičari“ i javnost biće podijeljeni – jedna strana će reći nema ni Srbije, vjerovatno neće biti Holandije, Bosne i Hercegovine… a drugi će konstatovati da će u Francuskoj igrati Island, Sjeverna Irska, Vels, vjerovatno i Norveška i Mađarska.
Sve selekcije koje je Crna Gora makar po jednom pobijedila.
Rezultat je u fudbalu ponekad i relativna stvar, na jednoj ili dvije utakmice često i splet okolnosti, ali ono što je najbolnije u svemu jeste to što nije napravljen sistem u kome bi nacionalni tim imao veću šansu da napravi iznenađenje – ne jedno, što je uvijek moguće, već da ih pravi u seriji. Još je poraznije što to malo koga, ko radi u crnogorskom fudbalu, uopšte i brine.
Analize „stručnjaka“ uglavnom se svode na žaljenje zbog jedne, dvije ili deset promašenih šansi protiv Lihtenštajna, na nedostatak sreće, možda poneke sudijske odluke, ili šta bi bilo da nije ona baklja pogodila u glavu Akinfeeva…
To što je reprezentacija od mogućih 15 bodova protiv Austrije, Rusije i Švedske osvojila samo jedan, a o tome što je, recimo, u sezoni 2008/2009, protiv Italije, Bugarske, Irske, Kipra i Gruzije uzela devet, sa slabijim timom i igračima manje reputacije nego što ih ima danas, te zašto je to tako – uglavnom se ćuti u fudbalskim krugovima.
Zašto je reprezentacija u međuvremenu promijenila i sistem igre, zašto je odustala od modela zahvaljujući kojem je zabilježila svoje najveće pobjede (Bugarska, Švajcarska 2010, Ukrajina 2012), zašto se od skromne, povučene i grupisane ekipe koja čuva svoj gol i čeka šansu iz kontranapada pretvorila u selekciju koja svakog frontalno napada – i o tome se ćuti u fudbalskim krugovima, među trenerima i analitičarima…
A ako neko očekuje da će se propuštene šanse tek tako pretvoriti u golove, da više neće biti baklji i novčića sa tribina, a da će to biti dovoljno za veliko takmičenje, grdno se vara.
Na kraju ovog ciklusa, koji bi trebalo da bude zapravo početak novog, iz Fudbalskog saveza trebalo bi, prvi put, da stigne jasan odgovor na pitanje – šta je, zapravo, cilj reprezentacije?
Da li je to odlazak na veliko takmičenje, recimo na EURO 2020, po cijenu žrtvovanja Mundijala u Rusiji 2018? Ili, možda, plasman u Katar 2022?
Ili ništa od toga, već možda samo želja da Crna Gora bude tim koji igra na gol više, koga će biti teško pobijediti na domaćem terenu…?
Potrebno je izložiti i kako da se određeni cilj ispuni – kako će se „popunjavati“ nacionalni tim, ko su perspektivni igrači, kako će igrati nacionalne selekcije – i mlađe i seniorska, u kom sistemu, zbog čega baš tako… A tek onda se baviti personalnim rješenjima – ko će biti selektor, da li će Mirko i Marko još biti u repezentaciji i do kada…
Ako se vrati – Mirko će se vratiti tek za godinu i po
Je li rafalom psovki na račun sudije Danijelea Orsata i isključenjem protiv Austrije definitivno završena karijera Mirka Vučinića u dresu reprezentacije Crne Gore? Prije početka utakmice, ni sam kapiten nije znao odgovor…
Šta god da se desi, prvi crveni karton u reprezentativnom dresu mogao bi odloži, ali i da značajno oteža Vučinićev “povratak”
Zbog načina na koji je zaradio isključenje, izvjesno je da napadača Al Džazire čekaju dva, možda čak i tri meča suspenzije, jer je teško očekivati da se Uefa smiluje kada se na terenu vrijeđa njen zvaničnik.
Naredni takmičarski meč Crna Gora odigrati tek 4. septembra 2016. godine, protiv Rumunije. Ako dobije suspenzuju od dva meča, Vučinić će moći da igra tek 11. novembra 2016, u gostima protiv Jermenije. A ako dobije tri utakmice – prvi naredni kvalifikacioni meč u kojem će imati pravo da igra na programu je tek 26. marta 2017, protiv Poljske u Podgorici.
Vučinić će tada imati 33 godine, uveliko će zagaziti u 34.
Bećiraj je uspio što niko prije njega nije
Pogotkom protiv Austrije, Fatos Bećiraj je uradio nešto što nikom od crnogorskih reprezentativaca nije uspjelo u minulih sedam godina.
Napadač Dinama iz Minska postao je prvi crnogorski fudbaler koji je u dresu reprezentacije pogađao mrežu na tri vezana meča.
Nije to uradio ni Mirko Vučinić iz najboljih dana, nije ni Dejan Damjanović iz svog zlatnog perioda 2012. i 2013. godine, nije ni Stevan Jovetić.
Bećiraj je prošlog mjeseca pogodio za 1:0 protiv Lihtenštajna u Podgorici, potom je tri dana kasnije potvrdio pobjedu protiv Moldavije u Kišinjevu, da bi u petak veče zatresao mrežu i Austrije u Podgorici.
Bećiraj je za reprezentaciju Crne Gore odigrao 35 mečeva i postigao je pet golova. Najbolji strijelac je Vučinić sa 17 golova, Jovetić je dao 14, Damjanović osam…
Izvor: Vijesti
