Kako je prije tačno 26 godina u Bariju, pred finale Kupa evropskih šampiona sa Olimpikom iz Marselja, grupa momaka iz jedne socijalističke zemlje odoljela kapitalističkim milionima, otkriva Dejan Savićević, jedan od najboljih igrača Zvezdine neponovljive generacije.
“Bernar Tapi, tadašnji gazda Olimpika, zahvaljujući novcu napravio je najmoćniji tim u tom trenutku. Doveo je Žan-Pjera Papena, najboljeg strijelca, doveo je Dragana Stojkovića Piksija, Krisa Vodla, kupovao je sve igrače koje je poželio, ali titulu prvaka Evrope te 1991. nije mogao da plati. Nismo mu mi dali”, započinje priču Dejo za Alo.rs
Na koji način je gazda Olimpika želio da „zatvori“ finale u Bariju?
“Bilo je tu raznih pokušaja mešetarenja. Tapi je preko srpskih menadžera koji su radili transfere u Francuskoj pokušao da stupi kontakt s pojedinim igračima Zvezde, da doturi mito, ali su svi ti napadi odbijeni. Vidjelo se to na kraju finalnog meča. Naš kapiten i golman Dika Stojanović je nekoliko dana prije dolaska u Bari prijavio da su mu Tapijevi posrednici nudili novac u koferima da primi gol na meču sa Olimpikom. Jednostavno, to finale nismo smjeli da izgubimo. Strijeljali bi nas po povratku u Beograd da je Olimpik pobijedio. Nismo smjeli da iznevjerimo „delije”.
Dejo zbog povrede u 85. minutu i izmjene nije bio učesnik antologijske penal serije.
“Ispalo je dobro jer su moji saigrači šutirali bolje nego što bih šutirao ja. Darko je bio paklen gol-igrač, Robi je strašno izvodio jedanaesterce, Belodedić uvijek smiren, pa i Bina je bio dobar penaldžija. Iskreno, plašio sam se pomalo samo Mihinog izvođenja, uprkos njegovom razornom udarcu. Na kraju, kada je bijeloj tački prišao Pančev, tu već nije bio problema, znao sam da postajemo evropski šampioni”, iskren je Dejo.
I vama su pokušavali da pomute glavu milionima?
“Indirektno, italijanski novinari su unosili pometnju u naše redove. Mene su jurili s pitanjem ‘kako bih reagovao na ponudu nekog kluba od pet milijardi lira, tadašnjih 7,5 miliona njemačkih maraka?’ Samo, nisu znali da mene takve priče nisu doticale. Nimalo. Ionako sam imao ugovor sa Zvezdom na još godinu dana, do juna 1992, tako da u danima pred finale nisam ni imao neku iluziju da bih mogao da ranije napustim klub. Kada su poslije Barija iz Zvezde otišli Prosinečki, Dika i još pet-šest igrača, pokucao sam na vrata kancelarije Dragana Džajića. Rekao sam Džaji da ako proda Prosinečkog ili Belodedića nema šanse da nastavim karijeru na „Marakani”. On mi je potvrdio da ćemo sva trojica ostati na okupu, da ćemo i dalje imati dobar tim i da će to biti OK.
Slažete li se da je meč u Bariju bio možda i najružnije finale u istoriji Kupa evropskih šampiona?
“Vjerovatno jeste, to je bila i najgora utakmica naše generacije. Branili smo se većim dijelom utakmice. Imali smo nekoliko kontri, ali Olimpik je bio iskusniji tim s velikim brojem internacionalaca. Na kraju, najvažnije je da smo uzeli najvrjedniji fudbalski trofej. Ponosan sam na tu Zvezdinu titulu. Samo mi i Steaua smo iz istočne Evrope ostvarili taj uspjeh. Zvezdin trofej iz Barija za mene ima posebnu težinu, čak dosta veću nego onu što sam osvojio sa Milanom 1994. godine”, s ponosom će Savićević, danas predsjednik FS Crne Gore.
