Žarko Paspalj je bivši jugoslovenski košarkaš. Rođen je u Pljevljima 27. marta 1966. godine. Legendarni Palja važio je za staloženog igrača, nepogrješivog u napadu i sjajnog u odbrani. Imao je za mnoge čudnu tehniku šuta lijevom rukom, ali je bio nevjerovatno precizan. On je živi dokaz da je skromnost vrlina velikih ljudi. Žarko je sigurno prije svega veliki čovjek, a o njegovim igračkim kvalitetima je suvišno govoriti.
“Palja je cijelu karijeru igrao neku svoju košarku, šutirao je iz pozicija u kojima to nikome nije padalo na pamet i podjednako izluđivao i protivnike i publiku. Kada bi se iz nekog ćoška okrenut leđima košu digao na šut svi na tribinama bi se uhvatili za glavu i pomislili: “Neće valjda sad da šutira?!”
U sledećem trenutku lopta već cijepa mrežicu, a isti oni koji su se držali za glavu skakali bi oduševljeno. Ovako je u jednom članku opisan Žarko i to je možda i najbolja definicija Žarka Paspalja na terenu. Hrabar, spreman, čovjek koji preuzima inicijativu i vrlo dobro zna šta radi. Košarku je počeo da igra u košarkaškom klubu Budućnost. U tom periodu Budućnost nije bila veliki klub i često je bila u opasnosti da ispadne iz prve lige. Nakon Budućnosti Žarko odlazi u Partizan. U dresu crno-bijelih odigrao je četiri sezone i bio među najboljim igračima. To je vjerovatno bila najbolja generacija Partizana. Zajedno sa Ðorđevićem, Danilovićem i Divcem, Palja je osvojio Kup Radivoja Koraća 1989. godine. Iz Partizana je otišao u NBA ligu i tako postao prvi jugoslovenski košarkaš koji je dobio priliku da zaigra u nekom NBA timu. Potpisao je ugovor sa San Antonio Sparsima. Naša zvijezda nije baš najsjajnije prošla u Americi. Jednostavno, kako on kaže, možda nije dobio pravu priliku. Iste godine kada je on potpisao ugovor sa Sparsima, u timu se našao Šon Eliot koji je igrao na istoj poziciji kao Paspalj. Eliot je provodio vrijeme na parketu, dok je Žarko radio sve osim igranja košarke.
Nakon Amerike, vratio se u Partizan. Posle Evropskog prvenstva u Rimu, gdje je igrao izuzetno dobro u dresu reprezentacije, potpisao je ugovor sa grčkim Olimpijakosom. Od tog trenutka počinju zlatne godine Žarkove karijere. Sa Olimpijakosom je osvojio dva prvenstva i jedan kup Grčke. Godine 1994. prelazi u Panatinaikos. Igrao je sjajno, bio ikona evropske košarke. Međutim evropska titula mu je stalno izmicala iz ruku, te otuda, od strane protivničkih navijača nastaje poznata rečenica: “Nikad nećeš uzeti trofej.”
Zatim je uslijedila nevjerovatna 1995. godina, kad je bukvalno preko noći odlučeno da Jugoslavija može učestvovati na prvenstvu Evrope. Ta godina dokaz je da je pravda iako spora, ipak dostižna ili kako kaže Meša Selimović: “Sve je moguće, sve je na dohvat ruke, samo se čovjek ne smije predati.” Žare je te godine u Atini sa reprezentacijom, na najkvalitetnijem šampionatu u istoriji, osvojio zlato i začepio usta protivničkim navijačima.
Od tada počinje legendarno skandiranje: “AVjerujem da i danas ta rečenica, ta godina uopšte izaziva lavinu lijepih emocija.
Nakon Olimpijskih igara u Atlanti, Paspalj ponovo dobija ponudu za nastup u NBA ligi, ovog puta za Atlanta Houkse. Otišao je na nekoliko mjeseci u Ameriku, ali nije došlo do potpisivanja ugovora. Nema potrebe nagađati zašto Žarko nije ostao u Americi ili zašto tamo nije “uspio”. On je to sam najbolje objasnio u intervjuu za Vice: “Igramo mi, tako tu ljetnju ligu, i nekog, recimo trećeg dana ja počnem da shvatam posledice svoje odluke. Gdje se nalazim, šta sam uradio, šta će meni ovo u životu brate mili. Sve mi je negdje tamo – žena, prijatelji, šta ću ja ovdje, niti Srbina, niti Crnogorca, nigdje. Muka živa. I bogami počne tu mene nostalgija ozbiljno da trese. Vjerovatno, da sam imao neki način, ja bih otišao, ali nisam ni znao kako. Prođe tako nekih sedamnaest, osamnaest dana, ja se već nekako svikao. Ovi dolaze po mene, vraćaju me k’o kofer u sobu, odigraš utakmicu i to je to.” Kako on kaže treniraš kao konj a nemaš priliku da igraš. I opravdanje za to je “Žarko puši”. Ako se prisjetimo Olimpijskih igara u Atlanti kada je Žarko dao 16 koševa na poluvremenu američkom drim timu, možemo se zapitati koliko je to “opravdanje” tada zapravo bilo opravdano. Podsjećam, u američkom timu su tada bili Čarls Barkli, Geri Pejton, Redži Miler, Skoti Pipen, O’Nil kao i mnoga druga velika imena. Žarko uvijek ističe da je u Americi bez obzira na sve dosta naučio i stekao mnogo dobrih prijatelja.
Iako živi u Beogradu, Pljevlja ne zaboravlja, uprkos tome što to nije više isti grad kao ranije, čuva ga u posebnom kutku srca i sjećanja. Takođe rado pamti i Budućnost i vrijeme provedeno u podgoričkom klubu, iako se više afirmisao u Partizanu.
Završila bih njegovim riječima: “Svaki uspjeh dolazi isključivo iz ljubavi. Nije lako biti vrhunski sportista, ali ako je ljubav pokretač, onda je uspjeh neminovan.”
Piše – Jovana Varagić
