Olimpijski plamen i crnogorska luča

Ognjen
Piše: Ognjen 826 pregleda Dodaj komentar
Foto - COK

Planina Olimp, 776. godine prije nove ere. Velika Zevsova palata zaista je odgovarala renomeu svog znamenitog vladara i njegovoj moći. Monolitni blokovi koje su oblikovali najveći grčki vajari gordo su držali zlatni svod palate, dok su na zidovima bili prizori epske borbe sa Hronosom i Titanima. Mermerne stepenice vodile su do stola na kojem su nimfe posluživale nektar i ambroziju Zevsovim gostima. U samom vrhu bio je njegov prijesto, ukrašen crvenom svilom, dragim kamenjem i štapom koji je proizvodio munje. Uzvišenost mjesta naglašavali su neuhvatljivi oblaci koji su bili ispod nivoa palate, dok je iznad bilo samo plavo nebo čiji je Zevs bio gospodar.

Idiličnu atmosferu doma vrhovnog boga starog svijeta poremetio je nečiji dolazak. Bio je to muškarac zapanjujućeg rasta i snage, koji je Zevsovom tronu prilazio pognute glave, zabrinuto gladeći svoju baršunastu bradu.

-Herakle, sine Alkmenin, zašto si tako natmuren? – upita Zevs – Da nisi i ti kao Hefest pao Lebrona Džejmsa na više poena?

-Nisam. Drugi me razlozi dovode u tvoj uzvišeni dom – odgovori Herakle – a glavni je strah.

-Čega se može plašiti čovjek koji je ubio nemejskog lava, ukrotio erimantskog vepra i držao nebeski svod umjesto Atlasa? Šta te je toliko uplašilo?

-Žena, reče Herakle.

-Žena?! Hahaha, koja je to žena sine moj?

-Hera.

-(gulp) Šššta hoće Hera?

-Poručuje da joj je dosta tvojih nevjerstava i da želi viteške igre najvećih helenskih junaka u njenu čast. Ako odbiješ, rekla je da će te ostaviti i otići sa Posejdonom a nas obojicu će poslati u surgun u Bugarsku. Tada je Zevs zavapio:

-Jao meni, samo ne u Bugarsku!

Sigurno se dosjetio Zevs stare indijanske poslovice koja kaže da je pobjeći pred neprijateljem kukavičluk, a pobjeći pred ženom velika mudrost. I tako su u gradu Olimpiji iste godine organizovane prve Olimpijske igre zahvaljujući bijesu Here. Koja je, uzgred, bila vrhovna boginja.

Naravno, sve ovo što ste pročitali je fikcija. Ali, ako su stari Grci mogli da vjeruju u mitove, možemo i mi za potrebe ovog teksta da iskoristimo jedan kao uvod u temu modernog olimpizma i učešća Crne Gore.

Foto – COK

Prve moderne Olimpijske igre održane su u Atini 1896. godine. Najzaslužniji za restauraciju plemenitog sportskog nadmetanja je francuski baron Pjer de Kuberten, na čiju je inicijativu 1894. osnovan Međunarodni olimpijski komitet kao krovna organizacija. Za prvog predsjednika izabran je Demetrios Vikelas.

Moto Olimpijskih igara je Citius, Altius, Fortius (brže, više, jače), a simbol predstavlja pet uvezanih prstenova koji označavaju pet kontinenata: plavi za Evropu, žuti za Aziju, crni za Afriku, zeleni za Australiju i crveni za Ameriku (Sjevernu i Južnu). Osim toga, Kuberten je isticao da svaka tadašnja država ima barem jednu od tih boja na svojoj zastavi. Brže, više, jače se manjim dijelom odnosilo na fizičku komponentu, a više na potrebu uzdizanja svakog čovjeka na maksimum svojih sposobnosti. Brže u živosti duha. Više u moralnom pogledu. Jače u životu uopšte, bez bojazni od neuspjeha. Time je propagirano načelo olimpizma.

Povelja MOK-a navodi sledeće: „Olimpizam je životna filozofija kojom se slave i sjedinjuju u uravnoteženu cjelinu kvaliteti tijela, volje i uma. Spajajući sport sa kulturom i obrazovanjem, olimpizam želi stvoriti način zivota koji se temelji na radosti koja proizlazi iz napora, obrazovnoj vrijednosti dobrog primjera i poštovanju univerzalnih temeljnih etičkih načela.“

Sport je ne samo jedna od najvažnijih i najpopularnijih ljudskih djelatnosti, već i vrlo sofisticirano oruđe promocije interesa određenih država – naročito onih najmoćnijih. Pogledajmo samo koliko novca izdvajaju SAD kako bi održale svoju olimpijsku dominaciju i potvrdile ispravnost postulata na kojima se zasniva njihovo društvo. Sport pruža dobru podlogu i manjim državama da se prikažu na globalnoj sceni i predstave svijetu svoje vrijednosti. Vrlo je bitno to što u sportu ista pravila važe za sve i, barem nominalno, nema privilegovanih.

Crna Gora je prvi put učestvovala na Olimpijskim igrama dvije godine nakon obnove nezavisnosti, u Pekingu 2008. Za mladu državu bila je to odlična prilika da se upozna sa ceremonijama Olimpijskih igara, i mada nije osvojena neka medalja, opšti utisak je svakako bio pozitivan.

Već u Londonu 2012. godine Crna Gora dobija svoju prvu, srebrnu medalju zahvaljujući vještinama naših rukometašica. Bojana Popović, Jovanka Radičević, Katarina Bulatović, Majda Mehmedović, Sonja Barjaktarović i drugarice su obradovale naciju i pokazale da i te kako imamo talenta i da se možemo nositi sa najboljima na planeti.

U Rio de Žaneiru naši sportisti u par navrata nisu imali sreće, posebno vaterpolisti kojima već treći put zaredom izmiče medalja na Olimpijskim igrama.

Ispred kraljevine Jugoslavije, socijalističke Jugoslavije, SR Jugoslavije i državne zajednice SCG, Crnu Goru je predstavljao veliki broj uspješnih sportista, bez čijih doprinosa ne bi bilo toliko pobjeda i medalja. Prvi sportista iz Crne Gore na Olimpijskim igrama bio je biciklista Đuro Đukanović, u Parizu 1924.

Prvu medalju od sportista rođenih na teritoriji Crne Gore osvojio je Boško Vuksanović u vaterpolu na igrama u Helsinkiju 1952. godine. Konačno, prvo zlato osvojili su Dejan Dabović i Đorđe Perišić, takođe članovi vaterpolo selekcije Jugoslavije, na Olimpijskim igrama u Meksiko sitiju 1968.

Dostojno su Crnu Goru reprezentovali na najvećem sportskom događaju na svijetu i košarkaši Žarko Varajić, Rajko Žižić i Žarko Paspalj, fudbaleri Nikola Radović i Ljubomir Radanović, odbojkaši Igor Vušurović i Goran Vujević, rukometna legenda Veselin Vujović, rukometašice Svetlana i Ljiljana Mugoša i Zorica Pavićević, te naravno plejada vaterpolo asova: Mirko Vičević, Zoran Mustur, Milorad Krivokapić, Veljko Uskoković, Vladimir Gojković, Predrag Jokić…

Institucija koja vodi brigu o crnogorskim olimpijcima je Crnogorski olimpijski komitet, koji je 2007. primljen u punopravno članstvo Međunarodnog olimpijskog komiteta. Na njegovom čelu je već 14 godina Dušan Simonović.

On je zaslužan za organizaciju i nadzor debitantskog i kasnijih nastupa naše države na Olimpijskim igrama, za pomoć našim sportistima, kontakte sa domaćim i inostranim partnerima u potrazi za poboljšanjem uslova za treninge (naročito je opskurna infrastruktura) i saradnju sa Ministarstvom sporta Crne Gore. Možda jedna medalja iz tri učešća ne djeluje impresivno – vjerovatno i nije u krajnjoj liniji – ali sjetimo se da je jedna Indija, država sa više od milijardu stanovnika koja se sve češće pominje u kontekstu buduće supersile, osvojila ukupno dvije medalje u Riju, bez ijednog zlata. Zašto bi onda bila katastrofa kad Crna Gora sa površinom od 13 812 kvadratnih kilometara i nešto iznad 620 000 stanovnika ne osvoji medalju?

Otkako Crna Gora nastupa samostalno, čast da ponesu našu zastavu na otvaranju Olimpijskih igara imali su Veljko Uskoković, Srđan Mrvaljević i Bojana Popović. Prostora za napredak i potencijalne uspjehe svakako ima. Možda oskudijevamo teritorijom, ali talentom ne. Uz mudru sportsku politiku i dobre trenere rezultati bi morali da stignu. Susjedne Hrvatska i Srbija su prošle godine uzele zbirno čak 18 olimpijskih medalja. To treba da nam služi kao reper.

Olimpizam baštini vrijednosti fer-pleja, poštovanja prema protivniku, poštenog nadmetanja i vjere u sopstvene mogućnosti kao preduslova za bilo kakvu pobjedu. Naša istorija puna je primjera velikog odricanja i pregnuća, dostojanstva i samilosti u pobjedama, a uzvišenosti i časti u porazima. To je jedna od najvažnijih lekcija u životu generalno – naučiti nositi se i sa uspjesima i sa neuspjesima. Ergo, postoji paralela između duha olimpizma i tradicionalnih crnogorskih osobina po kojima smo bili poznati.

Ritual prenošenja i paljenja olimpijskog plamena mnogo je više od aluzije na prometejski ideal vatre kao najmoćnijeg elementa u prirodi. To je vječita ljudska težnja za prosvjetljenjem i emancipacijom, čiji se meritum ogleda u tri stvari: uzdizanju čovjekove duhovnosti na nivo paroksizma, pružanju jednakih šansi svima i promovisanju zdravog načina života uz stalnu tendenciju nas nesavršenih ka savršenstvu. Ne podsjeća li vas to na ideal crnogorske luče, kao vjekovne nade u oslobođenje i zakletve na žrtvu danas u ime bolje sjutrašnjice za našu djecu?

Konačno, dok mi željno iščekujemo nove trofeje i medalje naših sportista – svjesni da to neće biti lako i da smo sputani objektivnim limitima, a sa druge strane nezadovoljni bilo čime što nije pri samom vrhu – možda ne bi bilo loše da se kao zvanični slogan naših olimpijaca i kao podrška njima u trenucima velikih iskušenja usvoji stih besmrtnog Njegoša:

„Neka bude što biti ne može!“

Podijeli ovaj članak
Ostavi komentar