Nekadašnji crnogorski rukometni reprezentativac Mladen Rakčević (38) sedam godina je proveo u Skoplju nastupajući za Vardar (2005-09) i Metalurg (2010-13).
U razgovoru za Balkan-Handball otkrio je da je postojala mogućnost da nastupi za makedonski nacionalni tim.
– Rekao sam Mihajlu Mihajlovskom, tadašnjem predsjedniku njihovog Rukometnog saveza, da će mi biti zadovoljstvo da igram za Makedoniju u slučaju da se Crna Gora ne osamostali – kazao je nekadašnji pivot.
– Nije tajna da obožavam Sjevernu Makedoniju, da mi je Skoplje poslije Cetinja najdraži grad, da volim taj narod jer sam tamo proveo najljepše godine života i karijere. Uspjesi sa Metalurgom su kruna karijere, jer je nevjerovatno da mali klub iz predgrađa dođe do toga da je na svakoj utakmici sedam hiljada ljudi i da je među osam u Evropi. Poštujem svaki naredni rezultat koji je napravljen u Makedoniji, Vardaru skidam kapu, ali s obzirom na to kako je Metalurg tada funkcionisao, od kojih sredstava, mislim da smo napravili bum i da je to bila injekcija da makedonski narod još više zavoli rukomet. Prije toga sam proveo četiri prelijepe godine u Vardaru, sa svima sam ostao prijatelj i imam fenomelne uspomene.
Rakčević je rekao da je imao sreću u kakvim klubovima i gradovima je igrao.
– Proveo sam fenomenalnu godinu u Kolubari iz Lazarevca, osvojili smo duplu krunu, živio sam lijepo, ali se priča relativno brzo završila. Iz Skoplja sam otišao u Atinu, u AEK, gdje me dočekala opet nevjerovatna priča, ,,ludi“ navijači koji te obožavaju, kojima si ikona i nikad u životu nijesam vidio tu strast prema sportu i svom klubu kao u Grčkoj. Osvojili smo Kup, žao mi je što nijesmo i titulu, ali tome su doprinijele neki događaju pri kraju sezone.
Karijeru je završio u Rumuniji.
– Pošao sam u Konstancu, klub koji je 10 puta zaredom bio prvak države, ali je finansijski propao, sedam mjeseci nijesmo primali platu. Ipak, ostao sam iako sam dobio poziv od ĆSM Bukurešta, ali sam dan ranije dao riječ i nijesam želio da je pogazim, tako da sam ostao da igram u drugoj ligi. ĆSM je te sezone osvojio kup i konkurisao za titulu, ja sam igrao za mnogo manje novca u drugoj ligi, ali mi je bila bitnija riječ koju sam dao nego bilo što drugo. Pamtim samo lijepe trenutke, Konstanca mi je ostala u srcu, lijep je grad, stekao sam dosta prijatelja sa kojima sam i danas u kontaktu – istakao je Rakčević.
Lovćenu treba podrška
Upečatljiv period Rakčevićeve karijere datira i sa njenog početka, kada je popularni Čiko imao privilegiju da bude dio zlatne generacije Lovćena i sa ,,crvenima“ se nađe među evropskim velikanima.
– Počeo sam sa da treniram rukomet relativno kasno, sa 14 godina, i za dvije godine sam kod Miška Popovića u Cepelinu toliko napredovao da me tadašnji predsjednik Lovćena, sada pokojni Bobo Bogdanović, doveo u Lovćen i Pero Milošević me sa već 17 godina priključio prvom timu. Bogdanović je imao viziju kako će Lovećn izgledati kroz pet godina jer je klub bio državni projekat. Vježbao sam sa odbranom koja je bila najbolja u Jugoslaviji, a ja sam bio napadač, dobio sam prostor, poslije pet godina prešao u Varadar i tako je sve krenulo – objasnio je Rakčević.
Lovćen je danas daleko i od regionalne SEHA lige, a kamoli visina koje nekad dosezao.
– Nadam se da će se vratiti oni dani, ali ne može preko noći, potreban je projekat iza kojeg će stati država. Da napravim paralelu sa Vardarom – bila bi sramota za Skoplje, Makedoniju i cijeli Balkan da taj kub propadne. To je klub koji je izreklamirao Sjevernu Makedoniju kako nikad niko neće. U našim malim državama privatnici ne mogu da ,,nose“ klubove, nije ovo njemačka Bundesliga, gdje ima prihod od ulaznica, reklama… Jedina prava priča je da iza nekoliko klubova u raznim sportovima stane država.
Što me zaboljelo oko reprezentacije
Rakčević je bio i dio prve generacije reprezentacije Crne Gore. Kasnije je bio kapiten ,,lavova“, kojima je, smatra, mogao da pruži još.
– Smatram da je objektivno mišljenje da sam mogao da igram još nekoliko godina za reprezentaciju, na kraju krajeva to sam potvrdio igrama u klubu. Međutim, poslije baraža za Svjetsko prvenstvo protiv Bjelorusije 2014. godine pričao sam sa tadašnjim selektorom Ljubomirom Obradovićem i rekao mu da nema nikakve ljutnje ako misli da treba da igraju mlađi. Rekao mi je da mu trebam kao igrač i čovjek u reprezentaciji, međutim, poslije nekoliko mjeseci me nije bilo na spisku i ono što me najviše zaboljelo je što me niko nije pozvao i obrazložio zašto nijesam u timu. Ona nije moja svojina, ali svako ko me poznaje zna koliko volim nacionalni tim i Crnu Goru – ispričao je Mađo.
– Ipak, dvije godine bez rukometa donijele su mi nove vizije, pročišćenje uma… Svi smo griješili. Nije mi teško da priznam grešku, da se izvinim, i treba da pamtimo ono što je bilo lijepo. Svako nosi svoj krst i za sve ružne stvari ako ih napraviš u životu očekuj da će ti se neđe vratiti. Nemam ni snage, ni volje da moju priču koja je pozitivna remetim pričama koje su se dešavale u prošlosti. Srećam sam i radujem se zbog naše reprezentacije, zbog Zorana (selektora Roganovića, prim. aut), Draška (direktora reprezentacije Mrvaljevića), priče koja je napravljena, čini mi se da odavno nije bila ovako složna ekipa. Siguran sam da imaju veliki kapacitet i da će ih Zoran podići, a možda se neko sjeti da uloži u muški klupski rukomet i sve krene ulaznom putanjom.
Rukomet i vino
Mladen Rakčević najveći dio vremena provodi u selu Smokovci, udaljenom 15 kilometara od Cetinja, na prađedovskom ognjištu.
Posvetio se vinogradarstvu.
– Veoma bitno mi je da sam u posljednje dvije godine napravio još bolju vezu sa kćerkom Iskrom jer sam najvećim dijelom zbog nje i odlučio da završim karijeru zato što zbog mojih obaveza nijesmo mogli stalno da budemo zajedno – rekao je Mađo.
– Želim da povežem moje dvije najveće ljubavi – rukomet i vino. Plan mi je da u Smokovcima napravim rukometni teren i organizujem kamp, da učesnike smjestim u 15-20 bungalova, da đeca nekoliko dana dana žive u ruralnom području. Imali bismo i jake promotere i vjerujem da bi svi roditelji koji bi đecu slali u ovakav ambijent višestruko dobili kad bi im se ona vratila sa saznanjem kako je bilo živjeti na selu prije 100 godina.
U aktuelnom trenutku pandemije korona virusa, imao je poruku da se ostane doma.
– Ovo je jedinstvena prilika nekima da ovoliko vremena provedu sa svojim dragima i vjerovatno se sada neđe vraćamo suštini koju uvijek ponavljam – sve je krenulo pored ognjišta, iz doma i iz familije – rekao je Rakčević za Balkan-Handball.
