Dva dana nakon poraza od Danske, na beogradskom aerodromu “Nikola Tesla” sreli smo dva poznata lica – Jovanku Radičević i Andreu Klikovac.
Tandem Vardara je ostao dan duže od saigračica u prijestonici Srbije, pokušavajući da zaboravi eliminaciju sa Svjetskog prvenstva, ali je bilo uzalud. Lica dvije ljevoruke igračice otkrivala su besane noći, plač je ostavio velikog traga.
“Sve je još vruće, ne znam ni šta pametno da kažem. Definitivno je najgore nama. Odavno se nisam osjećala ovako loše. Bilo je i ranije izgubljenih utakmica, i u finalu Lige šampiona, ali kada nešto puno želite i vjerujete u to, prirodno je da se ovako osjećam“, kaže Radičević.
Jedno od rijetkih krila koje može da samo dobije utakmicu je dalo sve od sebe protiv Danske. Joka je igrala samo u drugom poluvremenu, ali je ukrala čak četiri “žive” lopte i još nekoliko puta natjerala izabranice Jana Pitlika na tehničke greške.
Nažalost, njeni fenomenalni defanzivni potezi nisu valorizovani lakim golovima iz kontri, jer je niko nije ispratio, pa je nekoliko puta morala da vraća loptu unazad.
“Puno sam razmišljala o svemu i mislim da nije dovoljno samo da se borimo. Nijednu utakmicu nismo izgubile, a da nismo dale sve od sebe, ali maksimum nije bio dovoljan za pobjede. Sreća treba i da se zasluži, ovog puta je nismo imale, a dosta puta nam je bila naklonjena. Od samog starta meča sa Dankinjama se vidjelo da neće biti lako. One su imale puno tehničkih grešaka, ali to nismo iskoristile. Nesrećno se završilo još jedno Svjetsko prvenstvo, ali možda će ovo biti dobar novi početak, za Rio de Žaneiro. Tako je bilo nakon Brazila, daj bože da bude i sada“.
Radičević naglašava da je bedem ispred gola Sonje Barjaktarović i Marine Vukčević ovog puta bio porozniji nego ranije.
“Definitivno ne možemo na ništa drugo da se oslonimo sem na odbranu. To nas je uvijek krasilo i dovelo do velikih rezultata i ne možemo nikoga da dobijemo ako je ne igramo dobro. Protiv Francuske i u drugom poluvremenu sa Holandijom smo igrale najbolje u defanzivi, ali u ostalim mečevima to nije bio slučaj. Ne znam šta je uzrok, jer želja postoji čim igramo za svoju zemlju, ali mora da se vidi zašto se nisu ispoštovale neke stvari. Selektor će napraviti podrobniju analizu, jer je jasno da nas ne pobjeđuje nijedan protivnik, već mi same sebe“, poručuje Radičević.
Djevojka sa najviše nastupa (110) i golova (580) u crnogorskoj reprezentaciji ističe da joj najteže pada kada joj neko kaže da ne treba da tuguje.
“Ne smije se zaboraviti koliko je bilo odricanja svih nas, zbog tih stvari mi je najžalije. Najteže mi je kad mi kažu da ne smijemo da padamo, jer smo dale sve od sebe, a meni je baš tada najgore. Ali, znam da se snaga čovjeka mjeri po tome koliko puta ustane nakon pada, a ne koliko puta padne. Nadam se da će ovaj neuspjeh iz svih nas izvući nešto najbolje i da možemo da pobjeđujemo samo kada damo 100 odsto mogućnosti. To je sport, ovog puta nismo zaslužile pobjede, izgubile smo zbog svojih grešaka“.
Na kraju, 27-godišnja rukometašica je naglasila da se sada osjeća gore nego nakon nezasluženog poraza od Norveške u londonskom finalu.
“Najviše bih voljela da sam u pustinji, gdje nema nikoga. Da sam daleko od svih. Ovo mi je teže palo nego poraz u finalu Olimpijskih igara, jer sam stvarno mislila da možemo da idemo do kraja“, zaključila je Radičević.
Vijesti
