Nakon burnog košarkaškog perioda u glavnom gradu Crne Gore strasti se pomalo smiruju.
Nakon istorijske titule košarkaša Budućnosti u ABA Ligi, heroji u plavim (bijelim) dresovima nisu dobili previše vremena da uživaju u plodovima krvavog rada tokom cijele godine.
Kako se osjećaju poslije svega to definitivno oni najbolje znaju a kako je to izgledalo samo par sati nakon slavlja u „Morači“ otkrio nam je jedan od junaka – podgorički sin Nikola Ivanović.
“Slavili smo dugo, svako na svoj način a neopisiva je doza adrenalina koja lično meni nije dozvoljavala da zaspem makar na par sati. Poslije više bezuspješnih pokušaja odlučio sam se da prošetam kvartom negdje oko pet ujutru. Kružio sam oko fakulteta više puta i pokušao da shvatim šta samo zaista napravili“, kazao je Nikola na početku intervjua za portal reprezentacija.me.
Naš razgovor prekidali su mališani kojima nije bio problem da došetaju do jednog od podgoričkih lokala kako bi se uslikali sa pravim iskrenim, ponosnim i uvijek skromnim sada već velikim čovjekom koji je ipak na kraju poslušao svoje srce, vratio se u svoj grad i uzeo ono što mu pripada.
Sada kada je uzeo, sada kada je „prespavao“ do prve jutarnje kafe nad njegovim nebom koje je bilo plavo više nego ikada, Nikola nam je odgovorio o čemu je tada razmišljao.
“Prosto, shvatio sam da smo uradili nešto o čemu će govoriti generacije. Želim da sjutra za deset, dvadeset godina neko o nama govori kao što smo mi govorili o trofejnim generacijama koje su urezane u istoriji našeg kluba. To je stvarno ono o čemu sam prvo razmišljao“, kazao nam je Nikola a onda je i pokušao biti surovo realan: “Nismo imali previše izbora, znali smo do čega smo došli, previše je bilo mečeva na jednu loptu, kalendar mečeva je bio takav da nije bilo lijepe košarke ali je borba bila za goli život. Imali smo samo dvije opcije – postati vječiti luzeri ili ostaviti i srce i život na parket i osvojiti ono što smo igrama tokom cijele sezone i zaslužili”.
Na betonskom terenu iza “Šargarepe” počeo je košarkaški život momka koji je 19. februara napunio 24 godine. U sezoni 2011/2012 dočekao je i seniorski debi za “plavi” tim gdje uz mnogo uspona i padova nije uspio da u potpunosti dokaže epitet jednog od najtalentovanijih košarkaša Evrope.
Greškama trenera, uprave, sada već vise nije ni bitno ali Budućnost i Podgorica uspjeli su da ispuste svog dragulja. I nije mnogo vremena trebalo da prođe da shvate kakvu su grešku napravili.
U prvoj sezoni u dresu Mega Leksa, Ivanović i drugovi uspjeli su da postanu potpuni hit regiona. Osvojen je Kup Radivoja Koraća gdje je naš košarkaš proglašen za najkorisnijeg igrača meča a onda je ta ista Mega izbacila Budućnost u polufinalu ABA Lige. Pogađajte ko je bio jedan od junaka. Uslijedio je grčki AEK a potom i italijanska Orlandina koja upravo na krilima cnogorskog plejmejkera postaje hit šampionata i uspjeva da izbori plej-of.
A onda, na adresu mladog Podgoričanina stigao je poziv koji se (NE) odbija. U najavi projekat nove Budućnosti, u najavi neki novi vjetrovi ali ko bi poslije svega vjerovao da neko nove razočarenje neće pokucati na njegova vrata.
“U tim trenucima nisam znao šta želim. Da budem jasniji, svi oni koji me poznaju znali su šta ja želim, ali isto tako i šta sam sve doživio kao igrač ovog kluba. Tu se umiješao i Džile, čovjek koji mi je garantovao ono zbog čega sam se odlučio da njima i sebi pružim novu šansu. Da li je bilo teško donijeti odluku? Jeste. Da li sam se pokajao? O tome sada nema svrhe govoriti. Jedno je sigurno – prije ili kasnije sve to dođe na svoje. Možda je moglo i ranije ali došlo je. Težim putem nego što sam ja to očekivao ali mislim da nikada nije kasno, naročito ne kada imate 24 godine”.
Istakao je Ivanović da je ovog puta pokušao i da promjeni svoj način života. Nije lako ostati “miran” u svom gradu i skoncetrisati se samo na ono što je glavni cilj.
“Tačno je da sam promjeni neke navike. Duplo više sam se posvetio košarci, manje sam izlazio, pokušao sam što više budem skoncetrisan na košarku a iskreno pozitivnost koja je vladala kod svih bila je nevjerovatna. Svi smo “naši”, Gordić je na primer pravi Podgoričanin, kao da je 20 godina u ovom gradu”, kroz osmjeh će skromni heroj kluba iz Njegoševog parka.
Aleksandar Džikić od ovih momaka napravio je vojnike ali i uzorne momke koji su najviše pričali na terenu. Kako i sam reče Nikola, stvorena je jedna velika porodica, prije svega skupina dobrih ljudi. “Džile je osoba naoružana strpljenjem iako na terenu ne izgleda to baš tako. Izvlačio je maksimum iz nas, naši stranci ponašali su se kao da su se podigli uz naš mentalitet a pobjedama u Eurokupu nad jakim protivnicima dokazali smo sebi više puta da stvarno možemo uraditi nešto veliko“.
Gdje je Nikola odložio prsten i da li će sada već kultni Gašov duks biti tvoj zaštitni znak i naredne sezone?
„Prsten ima posebno mijesto na polici u mom stanu. Što se tiče duksa, tu nema promjena. Dok budem u dresu Budućnosti to će biti moja oprema. Pričao sam sa trenerom, siguran sam da me Džile želi ovdje i naredne sezone ali više toga će se znati po završetku Superlige. Jedno je sigurno – želim da u dresu Budućnosti igram Evroligu!“.
Tako nešto izgleda potpuno realno nakon što su predsjednik Budućnosti Dragan Bokan i prvi čovjek Eurolige Đorđi Bartomeu imali pozitivne izjave nakon prvog sastanka u Barseloni. Sada su misle okrenute ka završnici Superlige gdje Budućnost Voli ima najviše ciljeve. Ne treba zanemariti ni reprezentaciju koja u nekom novom izmijenjenom sastavu zbog poznatih pravila FIBE ipak ima odličnu priliku da pobjedom nad Bjelorusijom dođe do odlične prilike za plasman u završne borbe za Mundobasket.
“To je već ispričana priča a ako bih se postavio u ugao običnog navijača potpuno je jasno da želim doći u dvoranu kako bih gledao braću Gasol a ne neke momke koje mogu gledati u dresu Mursije kada igraju protiv Budućnosti u Eurokupu. Uz dužno poštovanje svih njih jer da nemaju kvalitet ne bi nas savladali dva puta i ne bi bili tu gdje jesu. Ali ipak moramo biti realni. Jeste malo drugačije ali ko god igrao pružiće maksimum a mi ćemo se potruditi da taj trijumf nad Bjelorusima ne dovodimo u pitanje”.
Nadao sam se da ću uspjeti da mu izmamim neko pivo, ali sinoć je prošla samo limunada. Čini se pravi potez obzirom da je naredni dan već arhiviran Mornar u meču 3. kola crnogorske Superlige.
I zaista, slušajući ga sa koliko strasti govori o ovom klubu zapitamo se kolika bi samo nepravda bila da su im se putevi ukrstili. Ali Nikola je pravi primjer da vjerovatno uvijek sve dođe na svoje – prije ili kasnije, samo ako to iskreno i od srca želiš.
On je dijete ovog grada, a uz njega su ljudi koji su mu bili podrška i kada su ti isti navijači koji ga sada veličaju imali štošta loše da kažu. To su ljudi zbog kojih je jači izlazio iz svega i kojima je posvetio svaku pobjedu nezavisno od boje dresa.
I kao što to negdje ranije rekoh, slavi Podgorice ovakve ljude, sve ih je manje a mnogo su vrijedni.
Ovaj tim Budućnosti zaslužio je da bude ispisanim zlatnim slovima. I svi su oni heroji.
Ognjen Vujadinović
