Katarina Bulatović uživa u Rostovu. Blista. Ruski tim je osigurao plasman u četvrfinale Lige šampiona.
Legija stranaca i domaće polako slažu kockice. Ciljaju fajnal-for. Jedva čekaju maj, najvažniji mjesec u kojem se samo pobjede broje.
Naša reprezentativka ima zapaženu ulogu, veoma važnu, i do sada bez problema odgovara zadacima ekipe i francuskog stručnjaka na klupi šampiona Rusije.
0 narednoj sezoni i možda nekom novom angažmanu, crnogorska reprezentativka još ne razmišlja.
“Pitanje je da li će i dalje biti rukomet ili nešto drugo. Ponuda ima, ne sjekiram se i ne opterećujem. Druge i preče stvari dolaze, neki novi planovi. Vidjeću do kraja što ću i kako ću”, započinje Katarina razgovor za Arenu.
Blistaš u Rostovu. Razmišljate li o trofeju Lige šampiona?
“Još uvijek ne razmišljamo o velikim stvarima. Igrali smo dobro sa Bukureštom i Đerom, pokazali da sa svima možemo. Bolje se, apsolutno, osjećamo u glavnoj fazi. Zbog manjih povreda, možda neće sve biti spremne za četvrtfinale, a one koje su se porodile možda se vrate. Trenutno razmišljamo samo o fajnal-foru i da dođemo do Budimpešte. Čekaju nas još dvije utakmice, teško gostovanje u Sloveniji Krimu. Naporno je zbog svega, putovanja, rasporeda… Treniramo manje, ali, što je tu je, tako je kako je”.
Obaveze u ruskoj ligi su velike, a mnoge strankinje se žale zbog napornih i dugih putovanja. Kako se snalaziš?
“U početku teško, ali sam se navikla. Non-stop putujemo, često mijenjamo tri aviona. Najstrašnije je kada ne spavamo cijelu noć, onda nam je potrebno nekoliko dana da se vratimo normali. Ali, i to je stvar navike. Ima umora dosta, ali kada se namjesti glava nije teško. Ekipa je sastavljena bukvalno od igračica sa svih krajeva svijeta”.
Da li je proces prilagođavanja završen?
“Bolje je u odnosu na početak sezone, iako ni do sada nije prošlo mnogo vremena. Mislim da će svakog narednog mjeseca biti sve bolje i bolje. Ali dobro, da odigramo sve ovo kako treba, jer nas ono pravo čeka u maju završne borbe u prvenstvu, domaćem Kupu i na fajnal-foru Lige šampiona. Neće faliti utakmica i uzbuđenja”.
Okupljanje reprezentacije je u martu, vratila se Anđela Bulatović, potpuno oporavila Majda Mehmedović, kakve su vam šanse u naredna dva meča sa Poljskom?
“Drago mi je što se Anđela vratila, žao mi je što sa nama nije bila na SP u Njemačkoj. Biće tu i Majda koja super igra u Bukureštu. Znamo koliko obje znače ekipi. Neke igračice biće malo rasterećenje, možda Mika dobije neki malo veći odmor. Imaćemo više rotacija, nešto što nam je najviše falilo na Svjetskom prvenstvu. Anđela, istina, nije bila dugo u reprezentaciji, ali ništa se drastično i značajno sa dolaskom Johansona nije promijenilo. Čekaju nas dvije teške utakmice u sedam dana, lično mi ne smeta, jer sam navikla. Vidjećemo kako će biti, ali mislim da možemo, jer imamo dobru ekipu”, kaže Kaća za Arenu.
U decembru je SP u Francuskoj, da li možete da se uključite u borbu za medalju?
“Ne znam. Ako pogledamo koga i što imamo… Drugačije je, sa Majdinim i Anđelinim povratkom dobili smo dva dobra igrača i dvije dobre izmjene”.
Mlađe?
“Treba više da rade i čekaju šansu, znam koliko im je bilo teško jer su u Budućnosti igrale po 60 minuta, a u reprezentaciji sjedjele na klupu. Eto, Đina Malović je sjedjela skoro 60 minuta. Ali, to nije bilo do mene i to nije bila moja odluka. Da je selektor imao povjerenje bilo bi drugačije, a i malo je to sada drugačije. Jer u klubu igraju 60 minuta, pa misle da u reprezentaciji treba da igraju 60 minuta. Mjesto sigurno nećemo izboriti pričom. Bila bih najsrećnija kada bih mogla u reprezentaciji, kao u Rostovu, da igram po 15 minuta i sjednem na klupu i navijam.”
Kakvo ti je mišljenje o Đurđini Malović? Može li u skorije vrijeme da bude neko ko bi mogao da vodi reprezentaciju sa pozicije desnog beka?
“Ako neko može da pravi nešto sa predispozicijama kakve ima sigurno može Đina Malović. Ima fintu, skok, brzinu, visinu, šut, treba još malo glava više da se uključi. To je sve stvar osjećaja i sada sve zavisi od nje. Promijeniće klub, imaće dosta utakmica i to znači. Pogotovo za mladog igrača. Znam kako je meni bilo u njihovim godinama. Sve to ima svoje. Možda su mlađe prerano bačene u vatru na onom prvenstvu Evrope. Ili ne! Možda, ne znam. Treba da znaju da sve zavisi od njih. Što prije shvate da mi iskusnije, starije nijesmo tu da im uzmemo mjesto, jer nećemo biti tu još dugo, godinu, dvije i onda nas nema, biće mnogo drugačije. Možda je najveći problem što nema velike konkurencije. Znam, kada sam bila u njihovim godinama, koliko mi je trebalo, ne da igram, već dođem do reprezentacije. To je kod njih drugačije. Čini mi se kao da im je Bogom dano i treba tu da budu. A daleko od toga da nijesu zaslužile, ali možda se to nije osjetilo kada smo bili na posljednjem prvenstvu.”
Šta, konkretno?
“Da se malo više grize. Da se bore, da se ne spušta glava kada gleda Per ko će da uđe. Da se ne gleda u patike, već da se pokaže spremnost. A možda sve to nije do mene, ni do Joke, nego do njih”.
Kakav je utisak ostavio na tebe selektor Per Johanson?
“Prijala nam je promjena, nijesmo mi mnogo mijenjali, nijesmo imali ni vremena, ali samo njegovo prisustvo, način na koji je radio i pričao, ponašao se drugačije, možda nam je taj dio prijao. Bilo je zaista drugačije. Pokazaće, vjerovatno, koliko zna i može. Možda je mlađima više prijala promjena. Nije im više sve kao u klubu, nema više da se samo promijeni majica i da je sve isto. Sada je to malo drugačije. Vidjećemo, sada je sve ok, vratio je Anđelu…”
Kako ti se čini Budućnost?
“Gledam stalno Budućnost. Ostvarili su dobar rezultat sa FTC-om, falilo je na kraju hladne glave da se dobije utakmica. Najviše mi je žao što u gostima ne igraju kao kod kuće. Nije to neka velika razlika, igrati kod kuće i na strani, nije situacija kao nekad, kada smo mi igrale, a ,”Morača” bila puna. Ne znam razlog zašto hala nije puna i što nema navijača, jer mislim da zaslužuju. Djevojke koje igraju za Budućnost su iz svih gradova Crne Gore, bar zbog toga navijači treba da ih podrže. Zbog toga sam ljuta, tužna i razočarana. To što nemaju navijače i osjete čari igranja, ljuti me kada igraju onako na strani. Treba da rade još dosta, mlade su, cijela postava je mlada, treba strpljenja i vremena”.
Ako bi ipak, rukomet, a ne neke druge stvari bile prioritetne za narednu sezonu, da li bi voljela da se vratiš u Budućnost?
“Ima još mnogo do kraja, nije vrijeme da se priča, a ni odlučuje. Mislim da je Budućnost htjela da pravi mladu ekipu, zato smo sve pošle. Da je bilo drugačije, svi bi ostale. Ili bi neke od nas ostale. Znači, htjeli su mladu ekipu, treba da se nastavi tako. Bilo bi glupo da angažuju starije igračice. Ako je već krenulo nešto, onda treba da nastave tako”.
