Kraj je XX vijeka. Na košarkaškoj mapi Savezne Republike Jugoslavije pojavila se nova sila u vidu KK Budućnost. Hegemonija beogradskih vječitih rivala, Crvene zvezde i Partizana, ozbiljno je ugrožena. Sjajna generacija podgoričkog kluba osvojiće 3 titule šampiona zaredom (ona prva, iz 1999. godine, bez razigravanja za titulu zbog NATO bombardovanja naše države), uz nekoliko pehara domaćeg kupa i izborene nastupe u Evroligi, najeminentnijem klupskom takmičenju u Evropi. Dres Budućnosti tih godina nosili su, između ostalih: Vlado Šćepanović, Nikola Bulatović, Igor Rakočević, Milenko Topić, Dejan Tomašević, Dejan Milojević, Vladimir Kuzmanović, Džerom Džejms i Dejan Radonjić.
Priča kaže da je na jednom tajm-autu tadašnji trener Budućnosti Miroslav Muta Nikolić objašnjavao svojim pulenima šta da odigraju u završnici neizvjesnog meča. Pri isteku minuta odmora Muta je poveo Radonjića u stranu i kazao:
-Dejo, jebeš akciju, uzmi loptu i šutiraj!
Kao košarkaš, Radonjić je bio igrač zadatka i neko kome su treneri vjerovali. Plejmejker sa odličnim šutom za 3 poena, koji je za 2 sezone u Evroligi pogađao 1.5 trojku po meču uz visokih 38,2% realizacije, gubio jako malo lopti i doprinosio ekipi Budućnosti sa 7 poena u prosjeku za nekih 18 minuta u igri. Ali ovo nije tekst o Radonjiću kao igraču.
Nakon što je sa zavidnim uspjehom vodio Budućnost i nakratko reprezentaciju Crne Gore, Radonjić je u aprilu 2013. preuzeo kormilo Crvene zvezde od Vlade Vukoičića. Priznajem da sam bio skeptičan u pogledu njegove kompetentnosti i sposobnosti da prekine nezapamćenu dominaciju Partizana. Sumnja je samo rasla posle neuspjeha da osvoji naslov prvaka Srbije u prva dva pokušaja. Ono što je najviše upadalo u oči i iritiralo navijače jeste činjenica da su Zvezdini košarkaši redovno gubili tijesne završnice, što se jedino moglo objasniti trenerovim greškama u taktici i nepovjerenju samih igrača u njegove mogućnosti.
Često osporavan, po prirodi staložen i nenametljiv, Radonjić je trpio invektive, ćutio i radio. Da je Dejan Radonjić posebna sorta trenera govori i činjenica da ga je poslovično plahoviti Nebojša Čović nekoliko puta branio i odbijao inicijative za njegovu smjenu, koje nisu dolazile samo od publike već i od stručne javnosti.
Dejo mu je to vratio sa kamatom. Nakon demoliranja Saski Baskonije u gostima sinoć, Crvena zvezda je u seriji od 6 uzastopnih pobjeda u Evroligi. Prethodno su padali Real Madrid, CSKA, Žalgiris, Fenerbahče i Makabi, pa tako Zvezda trenutno ima skor 11-8.
Izuzev Olimpijakosa, nema velikana evropske košarke kome crveno-beli nisu uzeli mjeru pod Radonjićem. Zbog sjajnog vođstva ekipe u pobjedama nad Bambergom (7. kolo), Makabijem (12.), CSKA (15.) i Žalgirisom (16.), Radonjić je dobijao priznanje za trenera kola u Evroligi, čime je istakao ozbiljnu kandidaturu za nagradu „Aleksandar Gomeljski“. Na Jadranu situacija je još blistavija. Poslednji poraz Crvena zvezda pretrpjela je 25. januara 2016. godine (!) od Partizana. Od tog momenta Radonjićevi izabranici su dobili čak 29 utakmica u ABA ligi, od čega 19 ove sezone i protiv Mornara će imati priliku da izjednače svoj rekord od 20 pobjeda zaredom u jednoj sezoni.
Popularni Radonja je poput kinder jajeta – djeluje tako poznato, lako se navići na njega, ali vas iznova obraduje svojim sadržajem. U Zvezdinom „kinder žumancetu“ krilo se ono što je odavno falilo timu sa Malog Kalemegdana, a to je sistem. Sistem koji iz prosječnih igrača izvlači maksimum. Osnovna insignija tog sistema je čvrsta odbrana, od koje sve polazi. Samo Olimpijakos prima manje poena od Zvezde u dosadašnjem toku takmičenja.
Čarls Dženkins, koji je u Armaniju izgledao pogubljen otprilike kao Ava Karabatić u NASA-i, sada je vodeći kradljivac Evrolige sa 2 oduzete lopte po meču i sastavni dio Zvezdine Kerber spoljne linije, uz Jovića i Lazića. Simonović, za koga se mislilo da je odavno odigrao najbolje partije, prva je napadačka opcija tima i šutira svemirskih 57,7% za 2 poena, odnosno 45,7% za trojku. Ognjen Kuzmić, tehnološki višak u Panatinaikosu, postao je treći skakač Evrolige i stub odbrane reketa.
Dejan Radonjić, u maniru starih neimara, pokupio je ono što drugi nisu željeli i nisu umjeli da iskoriste i od tih djelova stvorio je neponovljiv mozaik. Baš kao što iz neposredne blizine ne možete sagledati dimenzije i širu sliku nekog mozaika, već se morati odmaći nekoliko koraka unazad, tako će i za racionalnu percepciju uspjeha Crvene zvezde ove sezone biti potrebna vremenska distanca.
Trenerski pečat je lako vidljiv svakome ko je odgledao par Zvezdinih utakmica ove sezone. Klupa proslavlja atraktivne poteze igrača na parketu, nema sujete u ekipi koja bi bila prisutna da je tu neka velika zvijezda, u svakom meču istakne se drugo ime, startna petorka – bez obzira ko je u tom trenutku u igri – poštuje svaki posjed i svaku rotaciju, Radonjićeva riječ se sluša bez pogovora i Zvezda zaista izgleda kao košarkaški TIM.
T kao trening, jer ovakvi rezultati se ne ostvaruju bez sati i sati provedenih u vježbanju.
I kao inat, jer provokacije poput one navijača Makabija od prije par sezona probude to skriveno oružje Južnih Slovena.
M kao motivacija, jer Crvena zvezda je predugo bila na košarkaškim marginama i gladna je uspjeha, kao i navijači.
Progres Dejana Radonjića kao trenera može se pratiti i kroz rast Zvezde kao evroligaškog tima. U prvoj sezoni klub je ispao u grupnoj fazi sa učinkom od 4 pobjede i 6 poraza. Naredne sezone izboren je plasman u Top 16 fazu, da bi sve bilo krunisano prošle godine, kada je Zvezda dogurala do ¼ finala i pružila snažan otpor budućem šampionu, ekipi moskovskog CSKA. U dva meča u Rusiji bilo je 84:74 i 77:76, dok je u Beogradu bilo 78:71 za CSKA. Nedavno je Radonjić proslavio 200. pobjedu na klupi Crvene zvezde, a rekorder je i po broju pobjeda u ABA ligi. Kad se na to doda podatak da je rođen 1970. godine, jasno je da najbolje sezone trenerske karijere tek dolaze za njega.
Prateći pomenuti uspon po fazama Evrolige, Zvezda bi ove godine mogla do same završnice, premda je to sada nerealno očekivati. Ali već 2018. godine Fajnal for će se održati u Beogradu, faktički na Zvezdinom domaćem terenu. Posle svih sumnji, bolnih poraza i prepreka, ko može oduzeti pravo Zvezdašima da sanjaju pohod na sam Sveti gral evropske košarke? Posebno kad ih predvodi čovjek koji je, nalik Britu iz kultnog vesterna „Sedmorica veličanstvenih“, opasniji sa nožem u rukama nego neko sa revolverom.
Neka je sve ovo fantazija, i nju je trebalo nahraniti pobjedama nad najvećim klubovima na kontinentu. A to ide na raboš Dejana Radonjića, trenera koji je vratio ponos Zvezdi.
Autor teksta – Bogdan Varagić
