Legendarni crnogorski fudbaler Predrag Mijatović rođen je 19. januara 1969. godine. Bivša Jugoslavija pamti ga po mnogobrojnim odigranim mečevima za tu reprezentaciju i velikom broju postignutih golova. Zahvaljujući odličnoj igri 1997. godine bio je igrač godine u Jugoslaviji.
Upisan je u istoriju fudbala kada je na finalnoj utakmici Lige Šampiona 1998. godine, postigao pobjedonosni gol za Real Madrid protiv Juventusa. Njegov nevjerovatni podvig donio je ovom klubu titulu prvaka Evrope poslije 32 godine.
Da je u fudbalu bitan svaki sekund, ali i efekat sreće Mijatović je shvatio kada je 1998. godine promašio jedanaesterac u meču osmine finala Svjetskog prvenstva reprezentacije Jugoslavije protiv Holandije. I danas mnogi navijači ne mogu da zaborave taj trenutak i sa žalom se sjećaju te utakmice koju je naša zemlja na kraju izgubila.
Na putu karijere od „Budućnosti“, „Partizana“, „Valensije“, „Fiorentine“, pa do kraljevskog kluba i Levantea ipak je imao i jednu neostvarenu želju, a to je da zaigra za „Hajduk“
„Jako mi je žao što nikada nisam zaigrao za Hajduk jer sam uvijek bio Hajdukovac! Volim navijački duh u tom klubu, tu ljubav navijača tj. Torcide koju sam osjećao. Evo, baš sam pročitao kako nakon utakmice na Poljudu protiv norveškog Stromsgodseta u 3. kolu Lige Evrope, gdje su u pobjedi od 2:0 igrači ostavili dobar utisak, navijači nisu željeli da odu kući.
To je fascinantno! Uvijeren sam kako bih se s tom svojom pozitivnom ludošću i karakterom, koju sam imao kao igrač, sjajno uklopio u tu priču.“- ispričao je Mijatović za Telegraf.
Istakao je da je tadašnja reprezentacija imala odličnu perspektivu i potencijal da budu najbolja ekipa na planeti, ali da je rat promijenio sve.
Novinar Vladimir Stanković objavio je prepisku sa izjavama najpoznatijih sportista Jugoslavije u martu 1999. godine, koji su bili najbolji ambasadori svoje zemlje u tim teškim trenucima. Medju njima bio je i Predrag.
Peđa Mijatović je sa Palića išao u Beograd po sina Luku i vjerenicu Anetu, krenuo je kasno iz Beograda i takođe na putu bio svjedok bombardovanja Novog Sada.
– “Bilo je strašno. Da nema Luke, ne bih se ni vraćao. Ostao bih ovdje da podijelim sudbinu sa mojim najbližima, kojima ne pada na pamet da odlaze iz Podgorice, i narodom” – rekao je Mijatović iz Budimpešte.
Ovaj period je neizostavan u njegovom životu i profesionalnoj karijeri i nemoguće ga je zaboraviti. Dobre i loše stvari učinile su da postane jači i zreliji ne samo u pogledu sporta, već i porodičnog života. U jednom od intervjua je kazao da vodi skroman život sa svojom porodicom i da nije važno koliko zapravo novca imate ili ste uspješni, već kako živite.
Dugogodišnje bavljenje fudbalom donosi mu još jedan uspjeh, od 2006. godine postaje sportski direktor španskog fudbalskog kluba Real iz Madrida sa ugovorom do 2010. godine.
Nakon skoro četiri godine iskustva na ovoj funkciji u španskom klubu, za emisiju „Načisto“ napominje: „Vjerujte raditi u Real Madridu jeste divno, sjajno i bajno kada se to gleda sa strane. Međutim kada ste unutra vi shvatate da je to jedna mašinerija koja iziskuje od vas svakondnevno donošenje najmanje dvadeset odluka koje će biti komentarisane u svjetskoj fudbalskoj javnosti.“
„Ono što me karakterisalo kao fudbalera jeste luda želja za treningom i uspjehom. Trening mi je bio apsolutno sve. Mogao sam da budem umoran i ne naspavan, ali na treningu sam uvijek davao sto posto sebe. Kažu da kako treniraš tako igraš, to je i u današnjem fudbalu veoma važno.“
Danas živi u Madridu. Kako kaže i dalje je u fudbalu. Daje savjete i pomaže mnogim predsjednicima fudbalskih klubova i čeka idealan sportski projekat za sebe.
