Cetinjska rukometna škola iznjedrila je brojne igrače koji su na terenima širom nekadašnje Jugoslavije, ali i Evrope i svijeta, ostavili neizbrisiv trag. Iz malog grada, gdje se svi znaju, do najvećih dometa kao lijevo krilo ,,poletio“ je Petar Kapisoda, koji će sa okončanjem kvalifikacija za Evropsko prvenstvo staviti tačku na karijeru za divljenje.
Rođen 1976. godine, od malena predodređen za rukomet, gdje god je igrao bio je jedan od najboljih. Zvaničan oproštaj zakazao je za 12. jun i meč sa Njemačkom u Podgorici, stim što će biti sa ekipom i na gostovanju Češkoj tri dana kasnije. U razgovoru za Arenu kaže da je prvobitni plan bio da kaže ,,zbogom“ poslije baraž mečeva sa Švedskom prošlog juna, ali da mu je drago što se oprašta protiv reprezentacije kao što je Njemačka.
Sanjao crveni dres
Otvorili smo potom zbirku događaja iz mladosti. Kaže Petar da se sjeća i kada je prvi put otišao na trening.
– Naravno, sjećam se svega. Imao sam privilegiju da nastupam i za reprezentaciju Jugoslavije, sa kojom sam osvojio dvije medalje na svjetskim prvenstvima, ali moja potajna želja je bila da se formira crnogorska reprezentacija i sjećam se koliko sam to želio i, eto, doživio sam da budem dio prve crnogorske selekcije i uopšte prve reprezentacije iz Crne Gore koja se plasirala na neko veliko takmičenje – priča Kapisoda. – Imao sam nekih osam, devet godina i moji vršnjaci, ali i neki stariji momci, počeli smo da treniramo na poligonu, jer još nije bilo dvorane na Cetinju. Imali smo sreću da smo mogli da se takmičimo sa vršnjacima na nivou republike, pa države. A, onda sam vrlo rano, sa nekih 13-14 godina, postao prvotimac Lovćena. Potom sam sa 18 godina doživio da pređem u šampionsku ekipu Partizana, zaigram prvu ligu i da već tada dobijem poziv u reprezentaciju Jugoslavije od profesora Jezdimira Stankovića, što je za mene bio poseban trenutak. Nijesam uopšte znao kako ću se snaći sa tim super zvijezdama, koji su u to vrijeme harali evropskim i svjetskim rukometom.
Velike smotre su se ređale u biografiji.
– Prilično toga je iza mene i vrlo je teško bilo to ispratiti, jer je zahtijevalo nenormalan rad, odricanje i naročito u toj selekciji bivše Jugoslavije morao si biti vanserijski da staneš u red i budeš među tih 14, 15 ili 16 igrača. Mada sam i zbog teških povreda, koje su me sputavale u karijeri, propustio još tri velika takmičenja.
Životni testovi
Snaga Petra Kapisode ogledala se i u tome što se poslije svih tih povreda vraćao na pravi način, još jači…
– To je vrlo specifično. Svi mi imamo prag boli koji je vrlo različit. Kod mene je silom prilika pomjeren malo nenormalno (smijeh) s obzirom da imam obje operisane noge u karijeri, uspio sam da slomim obje ruke, prste, imao sam i udes gdje sam teško povrijedio kičmu… Ali, nekako kad imaš taj karakter, kad si zdrav sam sa sobom i odlučiš da to u stvari nije strašno, da se i drugima dešava, prođe vrijeme i radiš na tome da ozdraviš. Uvijek sam uspijevao da se vratim iz tih situacija. To su testovi na koje te život stavlja i, kad uspiješ da prevaziđeš takve stvari, u suštini vidiš od čega si u stvari sazdan i samo jači izlaziš iz toga.
Svuda lijepo
Iskusni Cetinjanin u karijeri je igrao za Lovćen, Crvenku, Partizan, Crvenu zvezdu, Zagreb, Bosnu i švajcarski Vest. Gdje je bilo najljepše?
– Meni je uvijek bilo lijepo. Proveo sam neke nezaboravne godine, prije svega, u dresu Lovćena, a onda i u Partizanu, uopšteno dok sam živio u Beogradu, pa u Zagrebu, Sarajevu… Posebno mi je drago to vrijeme koje sam proveo u Sarajevu, zbog naroda kojim sam bio okružen, vrlo su slični nama i odgovarao mi je taj mentalitet. Imao sam neke lijepe trenutke, kao kada sam doživio da mi puna ,,Skenderija“ skandira. To su trenuci koje ne zaboravljaš. Ali, naravno, posebni su trenuci koje sam doživio u reprezentaciji Crne Gore, zato što smo imali toliko utakmica koje smo sjajno odigrali. Sad smo trenutno u nekakvom negativnom ritmu, ali u većini slučajeva je to bilo onako kako treba.
U dresu Bosne, kod trenera Irfana Smajlagića, bilo je posebno zahtjevno.
– Imao sam u dvije sezone oko hiljadu treninga i utakmica bez pauze, da nijesam propustio ništa – kaže Kapisoda.
Je li ti tada bilo najteže u karijeri?
– Nevjerovatno je to odricanje. Nekako su me uvijek u karijeri ,,kačili“ treneri koji vole da provode po cijeli dan u dvorani i da se puno radi. Kad se mlad adaptiraš na sve to i nemaš otpor prema radu, onda uopšte nije problem. Dok sve to ne testira, čovjek uopšte ne zna gdje su mu granice fizički i mentalno. Imao sam sreće da prođem selekciju kod velikih trenera kao što su prof. Jezdimir Stanković, prof. Branislav Pokrajac, Tuta Živković, Veselin Vujović, Veselin Vuković, Pero Milošević, Irfan Smajlagić, Jovica Elezović i mnogi drugi.
Posebne utakmice
Koji ti je najdraži trofej?
– Ne mogu da izdvojim trofej, ali postoje utakmice koje sam posebno emotivno doživio i koje za mene predstavljaju neku vrstu trofeja. To su neke posebne utakmice u dresu Lovćena, kad smo, recimo, pobijedili prvaka Evrope Portland San Antonio i naročito mečevi u reprezentaciji Crne Gore kad smo pobjeđivali Švedsku, Njemačku, Češku, Rumuniju u Bukureštu… Neću zaboraviti ni onu utakmicu protiv Portugalije u Bijelom Polju, kada smo je savladali i izborili prvi nastup na velikom takmičenju. Onda, ona čuvena utakmica protiv Rusije na EP kada smo odigrali neriješeno i taj bod nas je odveo u drugi krug.
Bez foliranja
Tako nevjerovatno je izgledala i energija kojom je Petar zračio rukometnim terenima. Fanatična odbrana, pa, na primjer, kontra kad skoro ,,uleti“ u gol… – Kapisoda je uvijek važio za beskompomisnog borca.
– Drago mi je da sam ostavio takav utisak, ali to je jednostavno bio način igre na koji sam navikao i koji je meni donosio rezultat. Ni u životu nijesam pristalica nikakvih improvizacija, foliranja i nerada, tako da smatram da je to jedini pravi put, naročito za mlade sportiste. Da daju sve od sebe, jer nerad se nikad nikome nije isplatio. Kad krvnički radiš, kad u kontinuitetu daješ sve od sebe, siguran sam da to ne može da se ne naplati i da rezultat neće izostati. Jer, koliko se puta u sportu pokazalo da bolji na papiru ne pobjeđuje uvijek, nego onaj koji više želi – opisuje Kapisoda.
Pogrešan razvoj mladih
Da bi srce pobijedilo kvalitet, takođe treba puno rada, a njega kod novijih generacija ima sve manje.
– Vrlo je teško dati neki savjet mladima u današnje vrijeme, zato što, kao prvo, živimo u drugačijem vremenu i mi smo vaspitavani po nekim drugim modelima koji danas, nažalost, ne važe. Ali, smatram da i ova država mora više da se okrene sportu i mladim ljudima pruži mnogo više opcija i mogućnosti da se bave sportom. Jer, nenormalno je da imaš malu naciju koja nema nikakvu sportsku infrastrukturu za razvoj tih mladih sportista, a opet je nevjerovatno da u toku prošle godine imaš šest crnogorskih selekcija u kolektivnim sportovima koje su imale odlične rezultate. Sve je to povezano, a i ja sam kao sportista frapiran činjenicom da 80 odsto mladih ljudi, tinejdžera, u našoj državi se mentalno razvija ispred kompjutera, u stolici, umjesto negdje na terenu ili u prirodi. Ne mislim da treba svi da budu profesionalni sportisti i žive od toga, ali, eto, samo taj način života… Pored svega, smatram da mladi ljudi sa ovih prostora imaju nešto što nemaju oni na zapadu, a to je taj sportski gen i fizička predispozicija. E, sad je pitanje u kojoj će mjeri ona biti usmjerena i da li će imati okruženje i uslove da se to kanališe na pravi način. To je već neko drugo pitanje i neka druga priča.
Ako je glava čista…
Petar Kapisoda je svu tu snagu i energiju tokom karijere kanalisao ka vrhunskim rezultatima. Za sebe, zato, može da kaže da je pobjednik.
– Kad se okrenem, ne žalim ni za čim. Sigurno bih opet izabrao isti put. Nažalost, sport je toliko napredovao da se igrači guraju do onih krajnjih granica, naročito je ovaj naš sport napredovao u posljednjih 10 godina, pravila se mijenjaju, ubrzava igra… Vrlo je teško kad si na vrhuncu, pa ti se tako nešto desi, zakuje te za dno i onda se opet izdići. Naročito kada se dešava u seriji, ali sve je moguće prevazići ako si normalan, zdrav i ako ti je glava čista i nemaš otpor prema tome – zaključio je istinski rukometni as, u čijoj biografiji stoji i 11 sezona Lige šampiona.
Majstori i „monstrumi“
Ko su najbolji igrači sa kojima si igrao?
– Neki od najboljih igrača sa kojim sam igrao su Nenad Peruničić u najboljim danima, Aleksandar Knežević, Dragan Škrbić, Arpad Šterbik, Domagoj Duvnjak, Nikola Adžić. Bila je prava privilegija biti sa njima u ekipi, jer kada igraš sa takvim igračima oni tebe naprave boljim. Tu je fora.
A najteži protivnici?
– Pošto sam dolazio u situacije da budem direktno zadužen za njih, mislim da su to bili Dušebajev, Balić, Ričardson, Kim Anderson, Jiha… To su ti neki ,,monstrumi“, za koje sam bio zadužen tokom karijere u pojedinim trenucima.
Nijesu ni oni bili srećni kada te vide naspram sebe?
– Trudio sam se uvijek koliko sam god mogao, to je bio moj način igre, pa nekad uspiješ, nekad ne – sve je to sport – ističe Kapisoda.
Volio bih da ostanem u sportu
Šta će raditi Petar Kapisoda po okončanju karijere?
– Imam neke planove, od septembra ću već početi da razmišljam o tome. Volio bih da ostanem u sportu, e sad u kojoj ulozi i mjeri to moram da vidim. Postoje neke opcije, ali sad je rano o tome.
Najbitnije je šta misli porodica
Nije Petar Kapisoda izazivao pažnju samo na terenu, uvijek je bio interesantan i po vansportskim temama, tabloidi ga nijesu štedjeli…
– To, izgleda, ide jedno s drugim. Naročito na Balkanu svi vole da vide što drugi rade. Zaviruju u tuđe novčanike, tanjire i krevete. Nažalost je to tako, ali naučiš vremenom da se nosiš sa tim, vjerovatno i ta štampa mora živjeti od nečega. Nije to samo kod nas, i na zapadu postoji. Najbitnije je da je porodica uvijek uz tebe, najbliži prijatelji i tvoji navijači. I to što oni misle – jasan je Kapisoda.
Lična karta
Ime i prezime: Petar Kapisoda
Datum i mjesto rođenja: 26.06. 1976, Cetinje
Reprezentacija: Jugoslavija (95 utakmica, 305 golova), Crna Gora (60 utakmica, 172 gola)
Trofeji: Šest titula prvaka Jugoslavije, jedan Kup Jugoslavije.
Medalje: Bronza sa Svjetskog prvenstva u Egiptu 1999. i SP u Francuskoj 2001.
Učešća na velikim takmičenjima: SP u Argentini 1995. (juniori), SP u Turskoj 1997. (juniori), Evropsko prvenstvo u Italiji 1998, SP u Egiptu 1999, Olimpijske igre u Sidneju 2000, SP u Francuskoj 2001, EP u Švajcarskoj 2006, EP u Norveškoj 2008. i SP u Španiji 2013.
Individualne nagrade: Zvanje ,,Vrhunski sportista“ od 1999, dobitnik 13. novembarske nagrade
pobjeda.me
