Petar Grbić je prošao sve mlađe kategorije Budućnosti, podigao se na stadionu pod Goricom, ali nikada nije debitovao za prvi tim.
Gotovo u suzama otišao je iz kluba, te 2008. godine, i to pravo u Mogren, sa kojim je osvojio dvije titule prvaka Crne Gore, nakon čega ga je put vodio dalje – u Olimpijakos, Partizan…
Sada je u turskoj Adani, ali nije zaboravio odakle je krenuo. I to je pokazao na originalan način – tetovažom na desnoj podlaktici, u dresu Budućnosti, sa brojem sedam, na stadionu pod Goricom…
“Budućnost je moja ljubav i to nikada nisam krio. Rođen sam na 30 metara od stadiona, od sedme do 17. godine sam igrao za mlađe kategorije kluba, dok su moji vršnjaci maštali da obuku dres nekih drugih klubova, ja sam maštao samo o Budućnosti“, kaže Grbić, koji noseći dres Mogrena, od 2008. do 2011. bio najveći protivnik voljenom klubu.
“Ni kada sam igrao za Mogren nisam krio da je Budućnost moja ljubav, ali to je bio posao, nisam napravio grešku što sam otišao u Mogren, imali smo dobar projekat, dobar tim, što su pokazali i rezultati. Igrao sam 2007. za Mladost kao pozajmljen igrač Budućnosti, a kada sam se vratio pod Goricu, Budućnost je opet htjela da me vrati u Mladost. Ja nisam želio ponovo u Drugu ligu, pojavio se Mogren i napravio sam pravi potez”, kaže Grbić za Vijesti.
Još jednu anegdotu vezanu za Budućnost priča 28-godišnji napadač.
“Kada sam došao u Partizan novinari su me na konferenciji za medije pitali za koga sam navijao kao dječak – Zvezdu ili Partizan. Ja sam im odgovorio da sam navijao protiv Partizana i Zvezde, za Budućnost”.
Kao rezultat neraskidive ljubavi, rodila se tetovaža…
“Tetovaža je u planu bila odavno, ali se tek sada ukazala prilika. I ona je samo početak, odnosno prvi dio, veće tetovaže posvećene mom klubu i mom gradu“, ističe Grbić.
Jednog dana će, kako kaže, zaigrati za Budućnost.
“Imao sam dvije želje kada sam počinjao da se bavim fudbalom, da zaigram za reprezentaciju Crne Gore i za prvi tim Budućnosti. Prvu želju sam ostvario, nadam se da ću ostvariti i drugu. Vratiću se jednog dana, ali ne samo reda radi, nadam se da ću stvarno moći da pomognem. Želim da i sva djeca koja su rođena u Podgorici razmišljaju kao ja”.
Na proljeće se možda vrati u Akhisar, koji je 9. na tabeli Superlige Turske, za razliku od Adane, koja je posljednja.
“Pričalo se da sam otišao iz Akhisara jer sam se posvađao sa trenerom, što nije istina, jednostavno trener me nije želio i ja sam odlučio da idem na pozajmicu. Akhisar je u međuvremenu promijenio trenera i postoji dobra šansa da se vratim”.
Sve u svemu – dobro mu je u Turskoj.
“Odlična zemlja, odlična liga, igra se dobar fudbal. Nadam se da ću ostati što duže”.
