Prvi koji su se popeli na Mont Everest, poznat i kao Čomolungma (na tibetanskom Majka univerzuma), bili su Novozelanđanin Edmund Hilari i šerpas Tenzing Norgaj. Bilo je to 29. maja 1953. godine.
Poslije 57 godina, 23. maja 2010. godine, pošlo je to za rukom i prvim Crnogorcima. Članovi nikšićkog “Javorka” Drago Vujović, Đorđije Vujičić i Marko Blečić domogli su se planinarskog sna visokog 8.848 metara. Pet godina kasnije nikšićki planinari nastavljaju sa snovima – planiraju “pokoriti” sedam vrhova na sedam kontinenata.
“Popeli smo dva – Akonkagvu i Everest. U julu idemo na Kavkaz, da se popenjemo na Elbrus, najviši vrh Evrope. Onda ide Kilimandžaro. Kada ćemo uspjeti da osvojimo sve vrhove zavisi od finansijskih sredstava“, priča Vujović, koji je, zajedno sa Blečićem krov svijeta osvojio iz drugog puta, dok je Vujičiću to bila treća sreća.
“Uspon je bio kao iz školskih udžbenika. Preko Interneta smo angažovali agenciju iz Katmandua i odradili sve bez ikakvog šefa, onako kako samo iskusni planinar poželjeti može“, prisjeća se Vujović puta za Everest, vrha koji je zbog zemljotresa koji je pogodio Nepal sada niži za 2,5 centimetara.
Iako preko 200 mrtvih planinara “čuva stražu” na Everestu strah je nešto o čemu se ne smije razmišljati kada se krene put vrha preko koga ni ptice ne lete.
Najtragičnija je bila 1996. kada je 98 planinara osvojilo vrh, a čak 15 poginulo, dok je 1993. ostala ubilježena kao najbezbjednija – 129 planinara je osvojilo vrh, a “samo” osam poginulo. Te godine je 10. maja najviše planinara u jednom danu osvojilo vrh – njih 40.
“Straha nije bilo iako na putu do vrha, od 8.000 metara, nailazite na puno beživotnih tijela. Znate da su i ti ljudi bili spremni, ali desilo se nešto što ih je zaustavilo na putu do vrha i zbog čega su izgubili život. Prolazite pored njih, ali ne smijete da dozvolite da vas obuzmu emocije. Moguće da su bili preumorni, sjeli da odmore i uhvatila ih bijela smrt. Zato na trenutak ’porazgovaraš’ sa sobom, kažeš sebi da će te isto snaći ako sjedneš i samo gaziš, ideš naprijed, ka cilju, ka onome zbog čega si došao“, priča Vujović, koji je rođenjem postao planinar, kako to običaj nalaže u “Javorku”.
Prve planinarske korake napravio je sa šest/sedam godina, a iz tog perioda pamti skijanja na Bukoviku i pohod na Rilu, najviši vrh Balkana koji je osvojio kao devetogodišnjak.
“Imao sam privilegije, možda što mi je otac u tom periodu bio predsjednik društva, tako da sam išao na ekspedicije, a svake godine se išlo na viši vrh. Sjećam se da sam prilikom osvajanja Rile, kao najmlađi član, bio maskota ekspedicije. Sprijateljio sam se sa vučjakom Piksijem koga su vodili graničari i kada smo krenuli nazad pas je uskočio u autobus da ide sa mnom. Suviše sam bio mali da bih znao šta je strah. Vremenom, kada se čovjek nagleda svega, onda je strah normalan osjećaj, ono što te drži. Ali, to je strah za drugove i da li si dovoljno zdrav i spreman da pomogneš ako zatreba”, kaže Vujović.
A na Everestu su sva trojica bila dovoljno spremna da jedni drugima pomognu. Srećom, pomoć im nije trebala:
“Šerpasi su mislili da nam treba oko 12 sati do vrha, a mi smo se popeli za osam. To jutro smo nas trojica bili prvi koji su izašli na vrh. Bilo je to oko 3,15. Kada sam bio na vrhu temperatura je bila minus 52. Ne možete uživati na tako niskoj temperaturi. Odradio sam to zbog čega sam došao, obavio kratak razgovor sa sobom, slikao se da imam dokaz i nazad. Pri povratku smo se sretali sa drugim planinarima. Nije to široka staza da se možete lako mimoići, a nije prijatno čekati na tako niskoj temperaturi. Kada smo sišli tek tada smo se radovali”.
Himalaji su, kaže Vujović, pregolemi, ali za njega je najljepša planina na svijetu Durmitor.
“To je planina koja ima sve. Na Bobotov kuk sam se popeo 67 puta i to mi je dalje najljepši vrh na svijetu. Ne bi mi dosadilo da idem tamo svaki dan. To je nevjerovatno, ali istinito”, kaže Vujović i dodaje da nijesu bile rijetke situacije da ih planina „zarobi” i odvoji od spoljašnjeg svijeta.
“Imali smo tečaj usred Durmitora, pored Škrčkih jezera. Ušli smo onoga dana kada je počelo NATO bombardovanje i šest dana nijesmo znali za bombardovanje, a bili smo usred Crne Gore”, prisjeća se Vujović događaja iz 1999. godine.
Posebne pripreme za Everest ne postoje. Za krov svijeta, kaže Vujović, spremate se cijelog života. Dobra fizička i psihička sprema su jedini preduslov.
“Zato što smo čitavog život u tome porodica se mora, htjela ili ne, navići na sve ovo. Sa svime smo se susreli što može da nas zadesi. Nažalost, osjetili smo i te crne strane. Bio sam u grupi kada je Danilo Petrović izgubio život. Gadan je osjećaj kada vidiš da ginu tebi bliski ljudi, a ne možeš da pomogneš. Nije se to desilo ničijom greškom nego je jednostavno sudbina tako odlučila i kamen je od nas petorice koji smo bili jedan do drugog odabrao njega”, priča Vujović, kome su i sinovi, četrnaestogodišnji Matija i dvije godine mlađi Vasilije u planinarskim vodama. Ali, čisto iz hobija.
“Sinovi su članovi ‘Javorka’ ali idu sa mnom gdje oni hoće. Ne forsiram ih. Njima je i dalje milija igra nego žrtva, a planinarenje zahtijeva žrtvu”, kaže Vujović i priznaje da je teže bilo „osvojiti” suprugu Tamaru nego Everest.
“Ja još Tamaru osvajam i tako će biti čitavog života, a sa osvajanjem Everesta sam završio”, uz osmijeh kaže planinar koji iako je ostvario san alpinista, ipak, ne namjerava da se penzioniše. “Baviću se planinarenjem dok se ne zasitim, a nadam se da će to biti čitavog života. Ne mora to biti osvajanje vrhova, može samo druženje sa planinom i u planini”, kaže Vujović.
Džordž Malori i Endru Irvajn su 8. juna 1924. pokušali uspon preko sjeveroistočne strane Everesta, ali se nijesu vratili. Malorijevo tijelo je pronađeno 1999. godine, a ostao je upamćen njegov odgovor na pitanje novinara zašto se penje na Mont Everest. Odgovorio je: “Zato što je tamo”.
U sličnom stilu odgovara i Vujović.
“Vrhovi postoje da bi ih neko osvajao. Fudbalerima je cilj da daju gol, košarkašima da postignu koš, a nama da se popenjemo na vrh. Ima dosta vrhova, a nažalost malo je dana da bi svi bili osvojeni”, riječi su čovjeka koji već 15 godina radi u nikšićkoj Službi zaštite i spasavanja.
Jednostavno, voli da se „igra” sa sudbinom i da spašava živote.
Zemljotres u Nepalu je prava tragedija. Saživio sam se sa tim narodom. Riječ je o jako siromašnom i izuzetno poštenom narodu. Čitam da je puno zdanja u Katmanduu porušeno. To su kao neki muzeji, najvrednije što su oni imali. I gdje baš da se to desi takvoj sirotinji. Interesuje me da li ta neka mjesta koja smo posjećivali i dalje postoje. To je mjesto gdje bih se vrlo rado vratio. Nema nekog raskoša, ali ima dušu i bogatstvo ljudi, kaže Drago Vujović.
U istoriji crnogorskog planinarstva sve značajnije rezultate ostvarili su članovi nikšićkog “Javorka”.
Tako su 1962. godine bili prvi Crnogorci koji su osvojili Mon Blan, a tri godine kasnije posljednji osvojeni kanjon Evrope, Nevidio.
Na jedan od težih vrhova za penjanje u Evropi, Materhorn, popeli su se 1981. godine, a šest godina kasnije osvojili su Akonkagvu. Prvi su stigli i na Everest.
tekst/foto: Vijesti
