„Evo sada prilike za potpuni preokret… Mijatović i Van der Sar… Mijatović, PREČKA!“ Nema čovjeka u Srbiji i u Crnoj Gori koji je gledao taj meč a da se ne sjeća ovih riječi komentatora Milojka Pantića, izgovorenih tog baksuznog 29. juna 1998. na Mundijalu u Francuskoj. One služe kao neprijatno podsjećanje na jednu od najvećih sportskih trauma poslednje decenije prošlog vijeka, na propuštenu šansu i nedosanjan san. Krivac za to bi u brojnim državama bio stigmatizovan, ali nije bilo tako u ovom slučaju.
Predrag Mijatović je morao da ostvari štošta u karijeri da bi uopšte došao u priliku da šutira taj famozni penal. Od pikanja fudbala u Maslinama, preko nastupa za Budućnost, afirmacije u Partizanu, golgeterskih serija u Valensiji do kanonade protiv Mađarske i donošenja pehara Lige šampiona Real Madridu.
Ako smo utvrdili da je Savićević najbolji crnogorski fudbaler ikada, onda je Peđa tik iza njega. Kad govorimo o napadačima Mijatović je bez konkurencije prvi. Umio je da zavrti pamet čuvarima i navijačima poput planetarno popularnog fidžet spinera.
Opšte mjesto je da je Mijatović fudbalski put počeo u OFK Titogradu (današnja Mladost, koja uzgred rečeno nastavlja da fascinira partijama na evrosceni), mada u FK Kom tvrde da su oni prvi uočili Peđin talenat. Šta god da je istina, može se reći da je Mijatovićeva karijera imala standardni tok, bez velikih turbulencija i skokova. Najprije mali lokalni klub, zatim najveći u republici, pa jedan iz velike četvorke jugoslovenskog fudbala i onda dokazivanje u najjačim evropskim ligama. Između su se uglavili nastupi za reprezentaciju.
Mijatović je bio član moćne mlade selekcije Jugoslavije koja je osvojila Svjetsko prvenstvo u Čileu 1987. godine. Pored njega iz Budućnosti su bili pozvani golman Leković i Branko Brnović. Uspjeh u Čileu bio je samo zalog za godine koje su dolazile, služeći kao lakmus papir koji potvrđuje da su Jugosloveni napokon iznjedrili generaciju sposobnu da cilja završnice velikih takmičenja. Peđa je na turniru postigao tri gola.
Iste godine on i Brnović su promovisani u prvi tim Budućnosti. Tragično nastradali generalni sekretar FSJ Branko Bulatović je govorio kako su obojica dobili po hiljadu maraka kada su dovedeni i bili presrećni zbog toga. Mijatović u početku nije bio rasan strijelac, ali je od starta pokazao izuzetnu tehničku potkovanost, kontrolu lopte i, što je zanimljivo za jednog napadača, odsustvo sebičnosti i arogancije. Vrlo brzo stigli su pozivi Hajduka i Partizana. Funkcioner Splićana Jurica Jerković je gotovo dogovorio prelazak, čak je uplatio Mijatoviću avans od 50 000 maraka ali do transfera ipak nije došlo.
Razlog je isti onaj koji je spriječio „Čileance“ da naprave rezultat na velikoj sceni – politička situacija u državi. Peđu su savjetovali da ne ide u Split u kontekstu narastajućih etničkih sukoba i nadolazećeg konflikta koji će prerasti u krvavi rat. Zato je početkom 1989. Partizan uspio u namjeri da ga privoli da pređe kod njih. Mijatović je pošteno vratio Hajduku onih 50 000 njemačkih maraka.
Zbog dominacije Crvene zvezde ostali klubovi nisu mogli da se nadaju titulama, jedino je Kup Jugoslavije bio donekle dostupan. Upravo će to biti prvi trofej u Mijatovoj karijeri, a nakon raspada države i zajedničke lige, on postaje najbolji fudbaler novog prvenstva. Uspio je da donese šampionsku titulu Partizanu u svojoj poslednjoj sezoni sa crno-bijelima. Španska Valensija je bila brža i konkretnija od Juventusa i Atletiko Madrida u trci za usluge nove fudbalske senzacije sa Balkana.
Kada je došao na konferenciju za novinare, pitali su ga na kojoj poziciji igra. Peđa je prethodno bio kapiten Partizana, najbolji igrač u svojoj ligi, debitovao je i za Jugoslaviju pa ga je takvo pitanje iznerviralo. Shvatio je da mora zapeti i dokazati se sumnjičavim Špancima. U tom trenutku počinje transformacija u centarfora svjetske klase. Mijatović u prvoj sezoni u Valensiji postiže 16 golova, neki od njih su i danas aktuelni za TV špice. On je češće nosio broj 8 nego 9 na dresu, upravo zbog svoje polivalentnosti i sposobnosti da bude polušpic i da kreira šanse drugima. Ali više ne, Valensija je trebala razbijača a Mijatović je odgovorio na izazov.
Fudbalski tim je poput AK-47 puške. Golman i defanzivci su kundak koji daje čvrstinu automatu; vezisti su centralna komora koja donosi stabilnost; krila su kao šaržer koji snabdijeva čitavu konstrukciju municijom; kapiten je nišan koji usmjerava ostale djelove; ali napadač je okidač, ključna karika u procesu. Mijatović je bio taj okidač, bez njega je puška (čitaj: tim) samo muzejski eksponat, tek sa njim postaje pravi Kalašnjikov.
Vrhunac karijere Predrag Mijatović je dostigao u sezoni 1995/96. Završio je kampanju sa impresivnih 28 golova, ispred njega je bio samo Huan Antonio Pici sa 31. Valensija je na kraju bila vicešampion Španije, iza Antićevog Atletika. Peđa je dobio prestižnu Don Balon nagradu, kao najbolji stranac u Primeri. Real je istog ljeta platio otkupnu klauzulu i doveo ga na „Santjago Bernabeu“.
Merengesi su u svojim redovima već imali Davora Šukera i mladog Raula. Mijatović je bio finalni član ofanzivnog trijumvirata. Mnogi su mu zamjerili prijateljstvo sa Šukerom, koji je igrao za Hrvatsku. Rane iz rata su bile svježe, mržnja nije bila ugašena pa ni sportistima nisu opraštane takve stvari. Ipak, Šuker i Mijatović se nisu odrekli svog prijateljstva. Na terenu su telepatski sarađivali, Peđa bi započeo akciju a Šuker dovršio. Odmah je osvojena titula prvaka, uz 24 pogotka Šukera i 14 Mijatovića.
Mijatović je na kraju godine od strane eminentnog France football magazina proglašen za drugog najboljeg fudbalera u Evropi, iza Ronalda, a ispred Zidana, Bergkampa i Roberta Karlosa.
Jugoslavija je u baražu za SP igrala protiv Mađarske. Selektor Santrač je egzaltirano poskočio kada je čuo da smo izvukli baš njih, što su mediji dočekali sa skepsom, ne vjerujući u lagan prolazak. Mijat je pokazao sav svoj arsenal u dvomeču. Prvo je u Budimpešti upisao het-trik u pobjedi od 7:1, da bi u Beogradu složio poker golova u novoj rapsodiji protiv nesrećnih Mađara, za ukupnih 12:1 za Plave. Postići 7 golova nije lako čak ni na PES igrici i to na easy nivou. Mijatović je u državnom dresu dao 26 golova, a kada god se upisao u strijelce Jugoslavija nije poražena. Podatak za divljenje.
Pred početak naredne sezone potpisao je novi ugovor i u njemu dodao aneks o posebnom bonusu u slučaju da Real osvoji Ligu šampiona. Sama uprava madridskog giganta je sumnjala da je došao moment da se prekine post duži od tri decenije (Real je zadnju evropsku krunu osvojio 1966. baš protiv Partizana). Uz ranije pomenute igrače, boje Reala su tada branili Jero, Panući, Karembe, Sedorf, Ilgner i Sančiz a na klupi je sjedio Jup Hajnkes. Na putu do finala Madriđani su izbacili Bajer i Borusiju, a rival u amsterdamskom finalu bio je tada strašni Juventus sa Zidanom. Za osrednju sezonu po njegovim standardima, Mijatović se iskupio postigavši jedini gol u finalu, nakon nešto više od sat vremena igre. Lagano je zaobišao golmana Perucija i ubacio loptu u nebranjenu mrežu, za mat u tri poteza.
Nedugo zatim počeo je Mundijal u Francuskoj, gdje je Jugoslavija viđena kao potencijalno iznenađenje turnira. Stari nemezis u vidu Njemačke ponovo je odolio (2:2), uprkos vođstvu i Piksijevom čuvenom odbrojavanju. Iran i SAD su rutinski savladani, pa je zakazan meč sa Holandijom u 1/8 finala u Tuluzu. U smiraj poluvremena Bergkamp je načeo mrežu Plavih, ali je već na startu drugog dijela neočekivani junak Komljenović poravnao rezultat. Samo dva minuta kasnije novi šok za Holanđane: Jap Stam pravi grešku i ruši Jugovića u šesnaestercu. Mijatović preuzima odgovornost… ostatak već znate. Kako on sam kaže: „Može da promaši samo onaj koji šutira“. Davids je u nadoknadi vremena dao pobjednički gol kojim je odveo Oranje na megdan Argentini, čisto da mizerija naših dostigne novo dno.
Mijatova prečka može da posluži kao efektna antonomazija za devedesete godine u tadašnjoj državi. Sve pogrešno što su naše majke i očevi učinili vjerujući političarima, svaki politički kiks, ekonomski egzibicionizam, nacionalna megalomanija ili teritorijalna ambicija praćena kriminalizacijom društva staje u taj trenutak kad Peđina bomba umalo lomi prečku. To je podsjetnik da se moglo i moralo mnogo bolje i preciznije, da su horizonti mogućnosti otvoreni našim narodima padom Berlinskog zida bezobrazno lako bačeni niz vodu.
Svega nekoliko centimetara niže i to bi bio gol. Toliko je možda falilo i za uspješnu tranziciju u demokratsko doba umjesto ratova, bijede i nesreće. Zato je ta prečka ušla u sjećanje naroda i folklor. Mijatoviću je oprošteno, svima je bilo jasno da je njemu najteže. Nije kod njega bilo onog konformizma niti podilaženja masi, tako svojstvenog današnjim fudbalerima, što je najodvratnija pojava nakon slane plazme i njuške Konora Mekgregora.
On je potom prešao u Fiorentinu, gdje ga sustižu povrede i drugačija uloga u ekipi, pa se nije nadavao golova. Pomogao je Violi da osvoji italijanski Kup 2001. godine. Zbogom aktivnom igranju je rekao kao fudbaler Levantea tri godine kasnije. Kada je Ramon Kalderon postao predsjednik Reala, vratio je Peđu u klub na poziciji sportskog direktora. Za tri sezone osvojene su dvije titule a Mijatović je izvršio holandizaciju tima, dovodeći Robena, Snajdera, Drentea, Huntelara, Van Nistelroja i Van der Varta.
Mijatović je bio sportska ikona kod nas, a i šire. Prepoznatljiv jer je furao bradu od tri dana, nosio lančić u toku utakmice, izlazio sa ljepoticama poput Elene Karaman (kasnije Karić), stavljao tonu gela za kosu koju bi namjestio u maniru Peta Rajlija i upućivao poglede od kojih su rivalima klecala koljena. To što Peđa nije bio brat blizanac mafijaša Sonija iz filma „Priča iz Bronksa“ – mada je tako izgledao – ne znači da nije bio podjednako opasan. Naravno, u svojoj branši.
Kažu da se ona prečka u Tuluzu još trese.
Autor – Bogdan Varagić
