Španski magazin „Jot Down“, koji se bavi uglavnom temama iz kulture, a koji izlazi u saradnji sa dnevnim listom „El Pais“, objavio je veliki intervju sa Predragom Mijatovićem, proslavljenim crnogorskim fudbalerom i legendom Reala.
Strijelac „onog gola“, čovjek koji je 20. maja 1998. godine „zadržao dah u presudnom trenutku“ i donio Realu titulu čekanu 32 godine, srebrna lopta Frans fudbala 1997. iza Brazilca Ronalda, opisao je cijelu karijeru, od početaka u Titogradu, preko Budućnosti, Partizana, Valensije… sa osvrtom na ulogu u nacionalnim timovima SFR i SR Jugoslavije, dramatičnim momentima kroz koje je prolazio tokom NATO bombardovanja 1999, podršci za nezavisnosti Crne Gore na referendumu 2006…
Kakav je bio Titograd, sada Podgorica, glavni grad Crne Gore, interesovalo je novinara magazina.
„Bilo je dobro, ali da bi nam kupio kuću, moj otac je morao da ode da radi u Libiji nekoliko godina, zahvaljujući vezama koje je moja zemlja imala sa nekadašnjim Pokretom nesvrstanih. Živjeli smo veoma dobro. Imao sam srećno djetinjstvo. Bio sam jedini dječak – imam dvije sestre – a to je u Crnoj Gori značilo da imaš sve privilegije.
U to vrijeme, porodična istorija je vila veoma važna. Učili smo o tome kakav su uticaj imali tvoji preci. U Crnoj Gori, koja je veoma tradicionalna zemlja, vrijednost porodice i njena istorija ili su ti davali mnogo mogućnosti ili su ih uzimali. Kada je, recimo, djevojka trebalo da se uda, bila je mnoga važna istorija njene porodice. Promijenilo se to sada“.
Podsjetio je da je od djetinjstva igrao fudbal na ulici, a da je počeo u Komu.
„Počeo sam kasno. Nisam volio da treniram. Zanimljivije mi je bilo da igram na turnirima sa prijateljima tako što bismo imali neke sitne opklade. Išao sam na treninge, odustajao, vraćao se… Kada sam imao 12 godina, trener je došao kod mog oca i rekao mu da ću da budem veliki igrač, da imam izuzetan talenat. Zvučalo je kao bajka. Volio sam fudbal, ali nisam želio da budem fudbaler. Ipak, obećao sam ocu da ću trenirati, a u Crnoj Gori kad obećaš nešto ocu – ili održiš, ili si praktično mrtav za njega.
Ali, moja karijera je bila čudna. Treniram, ali kada dođe ljeto, idem na more. Nisam igrao za reprezentaciju Jugoslavije do U 20 selekcije i prvenstva svijeta 1987, a tada sam već imao profesionalni ugovor“, rekao je Mijatović.
Sa 16 godina je igrao u prvom timu OFK Titograda u drugoj ligi („veoma komplikovano takmičenje za dječaka“), a prelomni trenutak je bio poziv Budućnosti.
„Tada se moja budućnost promijenila. Otišao sam sam na biciklu da potpišem ugovor. Kada sam se vratio kući, pričali smo o tome šta ću da studiram, a ja sam izvadio ugovor iz džepa. Otac nije znao. Rekao sam im da nema studiranja, da sam potpisao ugovor na četiri godine. Nastala je drama“.
Kakvo je bilo prvenstvo Jugoslavije?
„Putovanja su bila užasna, svuda smo išli autobusom. To je bilo normalno, nismo znali ni za šta drugo. Moja namjera je bila da dođem do Hajduka, Dinama, Partizana ili Crvene zvezde, velike četvorke, gdje bih stekao reputaciju i zaradio biše novca. Tada je, 80-ih godina, bilo teško igrati u gostima. Bilo je provokacija, ponižavanja, a to se radilo znajući da ih isto čeka kada oni budu gostovali. I mi smo plašili protivnike takođe. Uglavnom, utakmice u gostima su se gubile, ali bilo je to ozbiljno takmičenje i za razvoj talenta, ali i za iskustvo“.
Mijatović je podsjetio i na poziv u omladinsku reprezentaciju SFR Jugoslavije pred SP u Čileu 1987.
„Bio sam novi u toj grupi i tako sam se ponašao. Prvih nekoliko sedmica nisam imao važnu ulogu, a kasnije sam postao starter i davao golove. Osvajanje svjetske titule nas je sve lansiralo, tada je počelo moje prijateljstvo sa Šukerom i Bobanom… Bili smo heroji u zemlji…“.
Poslije Čilea je postao zvijezda, željeli su ga svi. Imao je predugovor sa Hajdukom, a otišao je u Partizan.
Pričalo se da mu je Hajduk kupio BMW, koga je slupao.
„Ne, ne. Platili su me unaprijed, ali novac je vraćen kada došla ponuda Partizana. Istina je da sam kupio automobil, ali ne BMW, već Reno Turbo. I imao sam udes. Mladić, brza kola…“.
U Hajduk nije otišao, jer se pojavio Partizan sa pričom, koja je bila, nažalost, tačna..
„Upozoreni smo šta će da se dogodi za nekoliko godina. Zvaničnik Partizana, oficir u JNA, došao je u moju kuću i rekao ocu i meni da će da se dogodi nešto o čemu ne može da priča. Mislio sam da će da me uplaši…“
Sve što se dogodilo u Jugoslaviji nije, međutim, uticalo na njegovo prijateljstvo sa hrvatskim igračima. Hrvatska je 1994, za vrijeme rata, igrala u Valensiji, Peđinom gradu…
„Bili su to Šuker, Boban, Prosinečki … moji prijatelji. Bio sam na stadionu, posjetio ih… Sjećam se da je u Beogradu bili priče kako sam mogao da pozdravim neprijatelje, ali to bih uradio uvijek. To su moji prijatelji. Nikada nisam ulazio u politiku, samo su me interesovali sport i prijateljstvo. Želio sam da provedem vrijeme sa kolegama koji su nosili dres Jugoslavije, kao i ja. Bio sam kritikovan, nazivan izdajnikom, ali nije me bilo briga“.
Mijatović je tada rekao: „Nisam primitivac. Neću pokazati patriotizam, ako okrenem leđa prijateljima“.
„Zašto sportista mora da slijedi strategiju političara? To sam mislio tada, mislim i sada. Moj patriotizam se ogledao u tome da branim boje mog tima na najbolji mogući način i da golovima donosim radost ljudima. Neki sportisti su palili zastave, govorili nešto, ja nikad. Niti ću“.
Sa Šukerom je ubrzo zaigrao u Realu, a Raul se žalio Kapelu da ga njih dvojica ignorišu…
„Bilo je istine u tome (smijeh). Sada mogu to da kažem“.
Realu je donio titulu čekanu 32 godina, golom protiv Juventusa, u Realu ga je dočekalo i bombardovanje Jugoslavije.
„Bio sam na pripremama nacionalnog tima, morali smo da napustimo pripreme i odemo iz zemlje, jer će biti bombardovanje. Otišao sam preko Budimpešte i na putu ka granici vidio kako padaju bombe. Bio je to šok. Nisam mogao da vjerujem. To je potpuno raznijelo. Vratio sam se u Španiju, prvenstvo je bilo u toku, ali moje misli su bile u Jugoslaviji. Razgovarao sam cijeli dan telefonom sa ljudima u mojoj zemlji. Međutim, morao sam da igram, to je bio moj posao. Trener je bio Tošak i pokazao je da me razumije. Međutim, kada sam mu jednom tražio dozvolu da ne igram, on mi je dao, ali je zatim rekao da sam odbio da izađem na teren. Nisam bio u stanju da igram, nisam mogao da se skoncentrišem“.
Podržali ste nezavisnost Crne Gore. To je bilo malo čudno, jer ste nekoliko godina ranije bili ispred ambasade SAD u Madridu i prostestovali ogrnuti u zastavu Jugoslavije.
„Podržao sam predsjednika Crne Gore, jer je on moj prijatelj. Znamo se 30 godina. Nije bilo moguće da dođe do problema, bio je to referendum. To nisam uradio zbog politike, već zbog prijateljstva. Sada svaka zemlja ima svoj put i to je to“.
Dvije godine nakon gola u Amsterdamu, otišao je iz Reala u Fiorentinu… Nije bio uspješan kao u Španiji.
„Oni su me željeli odmah nakon gola Juventusu. Mislim da sam i danas idol tamo, zbog tog gola i njihovog rivalstva sa Juventusom. Međutim, bio sam u padu. Imao sam povredu, a italijanski fudbal, nakon godina u Španiji, nije mi prijao. Bio je fizički jači, a ja u godinama. Takođe, počele su komplikacije sa bolešću mog sina… Prva sezona nije bila loša, ali druga…“.
Zvijezda se gasila, Mijatović, legenda Reala, završio je karijeru u Levanteu i počeo novu priču, koja ga je nekoliko godina kasnije vratila u „kraljevski klub“, na funkciju sportskog direktora.
Nekada se u Jugoslaviji uspješnost treninga mjerila povraćanjem
Mnogo puta je Mijatović za sebe govorio da nije velika zvijezda već veliki radnik.
„Kako mi je reputacija rasla, sve više sam trenirao. Fudbal je jednostavan – igraš kako treniraš. U Jugoslaviji, tokom pripremnog perioda, prolazili su dani da ne vidimo loptu. Uspješnost treninga se mjerila – povraćanjem. Ako svi povratimo, dobro je. Ako neko ne povrati, nešto nije dobro i kažu ti: ‘Ponovo’. Ne pitaš ni koliko serija, ništa, radiš dok ne kažu da staneš. Takođe, igrači iz Jugoslavije su gladni uspjeha. Ako odeš iz zemlje i vratiš se a nisi uradio ništa, ljudi ti okrenu leđa. To je takvo društvo. Izgubio si šansu života. Igrao sam za moju porodicu, moje roditelje, kako bi oni bili ponosni na mene. Da nisam uspio, bila bi katastrofa“.
