Dugo je prava misterija vladala oko njegovog ugovora, a onda je svjetlost dana ugledala glasovna poruka koju je bivši prvotimac Nanta poslao rođaku u otadžbini 6. januara, dvije sedmice prije nesreće.
U njen posjed došao je L’Ekip i transkriptom poruke još jednom uzburkao ne samo sportsku javnost u svijetu, jer ono što je rekao Sala otkriva mnogo o današnjem fudbalu, uticaju novca, agenata, rukovodilaca i jasno je da se sportisti, u ovom slučaju fudbaleri, tretiraju kao roba, a da malo ko mari za njihove interese i osjećanja.
Tek, Salina poruka poslata posredstvom WhatsApp-a jasno stavlja do znanja da se njemu u Kardif nije ni išlo.
„Sinoć sam poslao poruku agentu Mejsu Endijaeu. Pozvao me je nekoliko sati kasnije, razgovaraili smo i rekao mi je da mu je veče prije toga Frank Kita (sin Valdemara Kite, predsjednika Nanta, op. aut.) rekao da se čuje sa mnom. Pričali smo i rečeno mi je da žele da me prodaju. Da imaju ponudu Kardifa. Pregovaraju da dobiju veliki novac. Apsolutno žele da idem tamo. Tačno je i da je ugovor dobar, ali mene ne interesuje, ako govorimo strogo fudbalski, svoju budućnost ne vidim tamo“, predočio je Sala u glasovnoj poruci.
Sve se dešava na početku prelaznog roka, dok cijena još nije dostigla 17.000.000 eura koliko su se na kraju saglasili čelnici dva kluba da iznosi transfer.
Ugovor je čak i potpisan 19. januara, ali nikad nije stupio na snagu.
„Pokušavaju na sve načine da me prodaju. Što se mene tiče, ne plašim se da odem u Kardif, jer sam se tokom cijele karijere borio, isto bih radio i tamo, ali isto tako mislim da bi Mejsa morao da bi nađe bolju sredinu. I menadžer je rekao ‘ne’ Kardifu, jer ne želi da idem tamo. Smatra i on da smo u poziciji gdje možemo samo da budemo jači. I na terenu i kad je ugovor u pitanju, bilo gdje. Umoran sam od tih priča. Ne želim da idem tamo. Jeb… mi se što je jača sredina. Naravno da bih voleo da nađem interesantniji klub, koji može da mi ponudi i dosta novca i prostor za fudbalski razvoj, ali nekad ne možete da imate oboje“.
U cijeloj priči Sali je najviše zasmetalo što njegova riječ nije imala težinu i što je sve vrijeme prvi čovjek kluba Valdemar Kita insistirao na poslu.
„S druge strane, ne želim da razgovaram sa Kitom, jer ne bih volio da ga naljutim. Gadi mi se kad se nađem lice u lice s tim čovjekom. Hoće da me proda u Kardif, jer je ugovorio visoku cijenu na ime obeštećenja, dobiće novac koji je tražio. Traži od mene da idem, a da me nije ni pitao što ja želim. Zanima ga samo novac. Tako stvari stoje. Kompletan haos. Ne znam što da radim… Niko ne brine o meni, nikog ne zanima kroz što sve moram da prođem. Teško je, jer osjećam da nema mnogi ljudi spremnih da se stave u moju poziciju“, jadao se Sala svom rođaku tog 6. januara.
U međuvremenu su Kardif i Nant postigli cijenu, Emilijano nije imao kud. Najprije je otišao u Velsi na obavezne ljekarske preglede i potpis ugovora, da bi se potom vratio u Nant, da pokupi stvari. Ukrcao se u privatnu letjelicu, žureći da što prije stigne na novo odredište tog 21. januara. Nikad nije došao.
A za takav epilog gazda Nanta Valdemar Kita krivi Kardifovu upravu i negira optužbe da mu je u centru pažnje bio samo novac.
„Iznenađen sam i razočaran. Ophodim se dobro prema ljudima, ali moram da prihvatim da ima i onih koji možda osjećaju drugačije. Nažalost, desila se ta glupa nesreća. Sala je bio samo dječak. Obrazovan. Da nije preminuo, vjerujem da bi danas bio srećan. Imam osjećaj da riječi koje su se pojavile nijesu njegove. Da sam stvarno želio samo da zaradim ne bih se tako ponio, jer na kraju krajeva ne bi mi ni ostalo mnogo novca ako uzmemo u obzir koliko procenata je pripadalo agentima. Danas čak i ne želim te pare. Ni da ih taknem. Neću da zarađujem na nekom ko je tragično izgubio život. To me ne interesuje. Generalno, time se ne bavim ja, već advokati. Kardif me nikad nije kontaktirao, niti je želio. Mora svima da bude jasno da onog trenutka kad je ugovor potpisan ja više nijesam odgovoran za fudbalera. Kad je Sala došao da se pozdravi, bio je srećan. Što se mene tiče, Kardif je odgovoran, Velšani je trebalo da brinu o njemu kad su ga kupili“, odbrusio je L’Ekipu Valdemar Kita.
Prema njegovim rečima, Sala je pola godine prije transfera dobio povišicu.
„Digao sam mu platu za 30.000 eura mjesečno, i to prije pola godine, a nijesam dobio ni ‘hvala’ zauzvrat. Teško je bilo pričati s njim. Da nijesam nešto propustio? Stvarno ne razumijem neke stvari. Uradio sam to kako bih ga ohrabrio, jer je i sam tražio da ide“.
Razumljivo, ovakav epilog pogodio je Salinu porodicu. Njegov otac preminuo je od tuge tri mjeseca poslije sinovljeve nesreće, dok je majka Mercedes Tafarel baš Kiti, posljednji put kad su se vidjeli, sasula u lice „tvoj sin je živ, a moj mrtav“.
„Apsolutno razumijem majčin gnijev na sastanku koji je upriličen. Stvarno sam želio da joj ponudim utjehu, rekao sam da mogu da pomognem porodici. U svakom slučaju, izvinjavam joj se i razumijem je, međutim, optužen sam ja, ali ne ljudi koji su u sve umiješani. Zašto ne Kardif“, zapitao je prvi čovjek Nanta.
