Ni sudbina, ni sreća, samo rad, kvalitet i inat skladne družine iz crnogorskih gradova i nekoliko klubova, doveli su ,,lavice“ na današnji dan prije osam godina do srebrne olimpijske medalje u Londonu.
Pozlatile im se ruke – jedan je od komentara na dočeku Ženske rukometne reprezentacije u Podgorici.
Sad, za zlato u finalu protiv Norveške, falilo je nešto, a što nije imalo veze sa znanjem našeg tima. Sestre Bonaventure, sudije iz Francuske, otele su Maji, Bojani i ostalim ,,lavicama“ najsjajnije odličje i poklonile ga Skandinavkama – rezultat 26:23.
Igrale su Crnogorke u finalu protiv dva iskusna rivala, a matematika je jasna i neumoljiva, devet je uvijek više i jače u sportu od sedam!
Ali, nepravda nije pomutila um i čistu emociju sa kojom su naše djevojke izašle na teren na dodjeli medalja. Igrale su i pjevale…
Bojana: I sad se naježim
– Kao da je juče bilo. Naježim se. U međuvremenu su se dogodile lijepe stvari u životu, ali što se tiče sportske strane, uvijek se vraćam priči iz Londona. I sada, dok razgovaramo, slike se slažu. Čak ni poslije finala, a dosta smo o njemu pričali, nijesmo otišle u negativnu stranu, jer nijesmo žalile. Odigrale smo dobru utakmicu, Norveška je bila bolja, ali u našim srcima bile smo pobjednice. Suština je, zaista, ono što je ostalo zapisano u srcima i istoriji, a za mene je London najljepša priča. Nije mogla biti ljepša na oproštaju. Medalju sa Olimpijskih igara sanjala sam od djetinjstva – u dahu je izgovorila legenda Bojana Popović.
U početku je bilo ovako: samo da prođemo kvalifikacije u Lionu, samo da dođemo u London, samo još da debitujemo, samo ovo i samo ono… O medalji nije bilo ni govora. Ali…
– Sportisti koji žele nešto u životu imaju cilj, a bez plana nema ništa. Lično sam se kroz sve godine karijere spremala da nekada, kada se stvore uslovi, odem na Olimpijske igre. Vjerovala sam i znala da će, kada dođe taj dan, moj tim biti spreman. Tako da smo sve ono što smo sticale godinama pretočile u isti cilj. Bile smo podređene uspjehu, spremne na odricanja, a baš mnogo i intenzivno, prije te godine, radile smo za London. Projekat je bio ozbiljan, a bez njega ne bi bilo medalje – jasna je Popović.
,,Mala“ Crna Gora je u Londonu iz rukava za svakog rivala imala po neko iznenađenje. Prvo su rukometašice u četvrtfinalu šokirale, do tada neporaženu Francusku (23:22), a u polufinalu šetnjom protiv Španije (27:26), stigle do finala.
– Ključna utakmica bila je sa Francuskom. Bila je najzanimljivija i najbitnija i u smislu da osjetimo da možemo. Dobili smo ekipu koja je briljirala do tada i otvorili put do medalje. Pobjeda je bila injekcija da shvatimo da imamo vrhunski kvalitet. Onda nam je Španija legla, vodili smo cijelu utakmicu i slavili.
Jaki sportski motivi i čista emocija, bez pritiska, i nakon ne baš sjajnih startnih izdanja, približili su rukometašice cilju.
– London je bio specifičan, jer nijesmo imali osjećaj da smo na Igrama. Imale smo slobodu kretanja, gledale se sa najbližima, a nakon utakmice čekao nas je slobodan dan. Atmosfera je bila opuštena i bez pritiska. Slobodno vrijeme koristile smo na pravi način. I to je, između ostalog, dalo rezultat. Naravno, da ne zaboravim, to što je vrijedjelo u tom momentu je moralo da bude na najvišem nivou da se ostvari rezultat.
Adžić: London kruna karijere
U to vrijeme selektor Dragan Adžić, nakon što je sa ŽRK Budućnost osvojio prvi trofej Lige šampiona, bio je vrlo oprezan pred olimpijske kvalifikacije. Put za Lion stigao je dvije sedmice od istorijskog klupskog uspjeha. Ekipa je bila iscijeđena!
– Definitivno, moje iskustvo, nakon sedam godina vođenja reprezentacije i desetogodišnjeg rada u klubu, naučilo me da se najbolji rezultati ostvaruju kada nema prevelikih očekivanja. Upravo je to i potvrdila 2012. godina. Sjećam se polufinala sa Larvikom, kada je u fokusu bilo samo da odigramo najbolje što možemo. Nijesmo se bavili drugim stvarima i zato smo igrali najbolje. Što se tiče Igara, živjeli smo da odemo u London. Posebnu notu davale su Bojana i Maja Savić ili Ana Đokić, kao najiskusnije i koje su bukvalno živjele za to i prenijele mladim igračicama. Neke od njih imale su 18 do 22 godine i možda sve to nijesu mogle da dožive kao Maja i Bojana. Upravo nas je ovaj sklop iskustva, mladosti i zrelosti, držao za zemlju. Nijesmo letjeli, ,,samo“ smo željeli da idemo na Igre. A kada smo stigli, nakon teških kvalifikacija, željeli smo da damo maksimum – istakao je Adžić.
Adaptacija na London, veličinu i snagu Igara, nije dugo trajala. Sa malim oscilacijama naš tim završio je grupnu fazu.
– Igrali smo promjenljivo, što je bilo i razumljivo. Ipak smo prvi put učestvovali na OI, gdje su bile vrhunske reprezentacije, što je uticalo i na uspone i padove. Mislim da su nas početni rezultati ojačali, nijesmo pravili dramu, već smo izvlačili zaključke. Djevojke su bile neopterećene, a skoncentrisane na takmičenje. Rasli smo i kao tim u olimpijskom selu, a ne samo na terenu.
I za Adžića je duel sa Francuskom bio ključ koji je otvorio vrata finalu.
– Imali smo to ranije iskustvo sa njima sa kvalifikacija u Lionu. Mnogo sam analizirao taj meč, u kojem smo slavili i to u oslabljenom sastavu. Mislim da je i taj trijumf značajno doprinio da se u četvrtfinalu psihološki dobro osjećamo. Bili smo stabilniji i slavili. A onda nas je čekala Španija, sa kojom smo do tada igrali puno dobrih utakmica. Poznavali smo njihov mentalitet i karakter i znali da jako dobro igraju bitne utakmice. Mislim da je poznavanje svakog miga tih igračica imalo za posljedicu onakav rezultat.
A što Adžić kaže o finalu?
– Prvo ja nijesam uspio da imam stabilnost, najvažniju, u odlučujućim momentima. Ali, osvojili smo medalju. I nekako s rođenjem čovjek ima potrebu da uradi nešto za svoju porodicu, narod i državu. Sa tim doživljajem i osjećajem, nakon pobjede protiv Španije i onog što se desilo nakon dolaska u Crnu Goru, živim i danas. Ne pričam o trenerskoj, igračkoj ili upravljačkoj karijeri, već o emociji i želji da uradiš nešto za svoju zemlju. Nakon obnove nezavisnosti možda je to bio i najveći događaj na nivou Crne Gore, a ne samo u sportu. Zato i danas, nakon osam godina, sa istim osjećajem ispunjenosti gledam na Igre. Teško je opisati baš sve riječima, jer je to nešto neuporedivo sa bilo čim što trener ili sportista može da doživi. London je neosporno bio kruna karijere svih sportista – zaključio je Adžić.
Raičević: Lopta je značila život
Milena Raičević (tada Knežević) otkrila je zanimljiv detalj iz Londona:
– Pitali su nas da li smo normalni i da li stvarno igramo tako da se sretnemo sa Francuskom u četvrtfinalu. Kao, bez poraza su, zašto idemo baš na njih. Odgovor je brzo stigao: ,,Francuska je pravi rival za nas“. I bilo je tako i bila je ta lopta koja je značila život za Bojanu i Majdu. I za sve nas. Izborili smo se…
Slatki revanš u polufinalu, uslijedio je dva dana nakon meča sa Francuskinjama.
– Sa zadovoljstvom smo Španjolkama vratile za najboliniji poraz nekoliko mjeseci prije na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.
Tada 22-godišnjakinja ne krije da se ružno osjećala nakon finala sa Norveškom.
– Svaka od nas se u tom trenutku ružno osjećala. Da, bile smo pokradene. Ali, kada smo ušle u svlačionicu, namjestile smo glavu. Ipak je medalja bila cilj. Osvojile smo je i gledale na srebro kao da je zlato. Tako smo i slavile. Snažnije od Norvežanki koje su bile svjesne kako su osvojile zlato, a mi svjesne šta smo ostvarile.
Emotivan oproštaj od Maje i Bojane i danas se prepričava.
– I to je bio jedan od razloga da damo i preko od onoga što možemo. Legende crnogorskog i svjetskog rukometa su se opraštale. Živjele su za Igre i non stop su pričale o Londonu. Uzdigle su nas da dostignemo ciljeve. Pokazalo se kakav su imale uticaja i nakon Olimpijskih igara. Zaslužile su sve najbolje i mislim da niko nije imao onako lijep oproštaj.
Olimpijske igre izvor su najljepše i najjače svjetlosti crnogorskog ženskog rukometa. Imale su se djevojke rašta roditi…
– Prvu, istorijsku medalju sa OI nikad niko neće zaboraviti. Zamislite, ,,malu“ Crnu Goru na defileju sa onakvim velesilama.
Sa 22 godine Milena je bila za zvijezdama.
O čemu je mislila kada je stigla kući?
– Skoro svega se sjećam. Od ulaska u olimpijsko selo, preko utakmica, povratka kući, ulaska u autobus, slavlja u gradu… Vožnja od aerodroma je bila posebna. Onoliko ljudi je došlo da nas pozdravi. Neopisivo i nestvarno… Kada su se slegle emocije mislila sam o vjeri koju smo sačuvali nakon SP u Brazilu. Uspjeli smo da se uzdignemo nakon poraza. Prisjetila sam se i kvalifikacija u Lionu – toliko smo dobro igrale sa Francuskom, da su iskusne odmarale, dok su mlađe uspjele da iznesu teret. Ta utakmica je napravila preokret u smislu da sve igračice u svakom trenutku mogu da odgovore izazovima. Kad pogledam dalje, iskustvo je možda najdragocjenije za svakog sportistu.
