Iako se radi o najvećem svjetskom sportskom događaju, koji mnogi vrhunski sportisti i treneri nikad ne dožive, za Igora Kolakovića su Olimpijske igre postale – dobra navika. Proslavljeni crnogorski odbojkaški trener će u Parizu, četvrti put, biti dio ovog planetarnog spektakla, treći put u ulozi selektora Srbije, sa kojom je već nastupao na olimpijskim turnirima u Pekingu 2008. i Londonu 2012. godine.
Prije toga, bio je prvi pomoćnik Ljubomira Travice kada je tadašnja Srbija i Crne Gora 2004. godine u Atini nastupala na OI. Uz to, Kolaković je i sa Iranom 2020. godine izborio vizu za Olimpijske igre, ali nije vodio Irance u Tokiju 2021. godine, jer su te Igre pomjerene za godinu zbog pandemije koronavirusa, a Kolaković je odlučio da prihvati ponudu poljskog Zavjerćea i vrati se klupskoj odbojci.
– Četiri Olimpijade su, svakako, veliko zadovoljstvo, ali i iskustvo – kaže za Pobjedu Igor Kolaković.
Srbija samo sa njim na OI
Iako je Srbija odbojkaška velesila u protekle skoro dvije decenije (prije toga je bila bivša SR Jugoslavija), na Olimpijske igre išla samo kada je na klupi vodio Kolaković.
– Kada smo izborili vizu za Pariz, na turniru u Ljubljani, u tom jednom danu su stale tri teške, iscrpljujuće godine. “Pucali” smo iz svih oružja koja smo imali, a znali smo da smo ostajali i bez Lisinca, i Luburića u prvoj godini, i bez Kovačevića u gotovo sve tri godine. Jednostavno, u jednoj isrcpljujućoj borbi smo došli do ove vize. Protekle dvije olimpijske godine su bile jako teške da se izbori viza. Jeste ona reprezentacija od prije 12 godina bila jača od ove, imala je bolje rezultate, i zasluživala da se nađe na Olimpijskim igrama, ali se ranije bilo mnogo teže kvalifikovati. U ovim kvalifikacijama je bilo širine, imali smo mogućnost da se u dužem periodu borimo za ostvarenje cilja. Uz to, i Rusija je nestala sa scene zbog rata u Ukrajini, pa smo imali realnu šansu da se plasiramo na OI, iako je u jednom trenutku to izgledalo vrlo nerealno, jer je Kuba, po imenima i klubovima u kojima igraju ti igrači, znatno bolja reprezentacija od nas. Prošli smo pravu golgotu da bismo se kvalifikovali, jer smo morali da se svo vrijeme takmičimo kroz Ligu nacija, ali i kroz velika takmičenja kao što su Evropsko i Svjetsko prvenstvo, da bismo probali da budemo u krugu ekipa koje će se kvalifikovati, što smo na kraju i uspjeli – dodaje Kolaković.
Kolaković je u prvom mandatu vodio Srbiju od 2006. do septembra 2014. godine i osvojio je osam medalja. Bio je prvak Evrope na Evropskom prvenstvu u Austriji i Češkoj 2011. godine, osvojio je bronzu na Svjetskom prvenstvu u Italiji 2010, bronze na EP u Rusiji 2007. i Danskoj 2013. godine, te dva srebra (2008, 2009) i bronzu (2010) u Svjetskoj ligi. Sa selekcijom do 23 godine je vicešampion svijeta. Prije toga, kao pomoćni trener Ljubomira Travice, sa selekcijom Srbije i Crne Gore ima bronzu sa EP u Rimu i Beogradu 2003. i bronzu (2004) i srebro (2005) u Svjetskoj ligi, te Svjetski kup u Japanu (2003). Ponovo je preuzeo Srbiju u januaru 2022. godine.
– Kad sam se vratio na klupu Srbije, prvi i osnovni cilj je bio plasman na Olimpijske igre. Niko nije postavljao imperativ osvajanja medalje, jer su bili svjesni da ekipa, vjerovatno, nema taj potencijal. Međutim, u odsustvu Rusije, mislim da je ova generacija srpskih igrača zaslužila plasman na Olimpijske igre u Parizu, bez obzira što je ekipa na nekom zalasku.
Početak Lige nacija nije obećavao
Početak ovogodišnje Lige nacija, koji je donosio posljednje poene na rang-listi u trci za plasman na Olimpijske igre, nije obećavao dobro…
– Ova godina je bila posljednja i presudna u tim kvalifikacijama, znali smo da će prelomna tačka, vjerovatno, da bude posljednji turnir u Sloveniji. Ali, situaciju nam je iskomplikovao prvi turnir u Brazilu, gdje nas je, zbog naših loših rezultata, a njihovih dobrih rezultata, Kuba pretekla u toj trci za Olimpijske igre za 23 poena. To je bila velika prednost, s obzirom na to sam smo prije početka Lige nacija mi imali 17 poena prednosti u odnosu na njih. Situacija nije bila dobra, dah nam je bio kratak. Prije drugog turnira u Kanadi smo odigrali dva sjajna kontrolna meča sa Argentinom, dobro smo trenirali i u tišini se spremali za drugi turnir, iako niko u Srbiji, ni u ostalim reprezentacijama, nije vjerovao da mi uopšte možemo da ugrozimo Kubu. Ali, drugi turnir je otvorio neku šansu, jer smo se izjednačili sa Kubom, pobijedivši Kanadu i Holandiju, od kojih su oni izgubili, pa se i dogodilo ono smo prije početka i mislili, a to je da se sve odlučuje na posljednjem turniru u Ljubljani i na utakmici sa Kubom. Utakmica sa njima je imala svoju dramatiku, poslije 0:2 smo preokrenuli i pobijedili 3:2, i poslije toga smo vidjeli svijetlo na kraju tunela. Dobili smo Tursku u jednom teškom meču, a onda smo dva posljednja meča izgubili po 3:2 od Poljske i Slovenije, što je bilo dovoljno, jer je i Kuba izgubila od istih protivnika, pa smo konačno izborili vizu za OI, poslije dugačke i teške, ali i iscrpljujuće borbe. Međutim, svi smo srećni i zadovoljni što će Srbija ponovo biti na Olimpijskim igrama.
Srbija se našla na Olimpijskim igrama prvi put od 2012. godine.
– Ima tu nekih igrača od prije 12 godina – Atanasijević, Podraščanin i Kovačević. Treba reći da je ova generacija imala sjajne rezultatu u proteklih 12 godina. Bili su prvaci Evrope, pobjednici Lige nacija, igrali su sjajno i na Svjetskom prvenstvu, iako su ostali bez medalje. To je generacija koja je od kadetskih dana, preko juniorskih, do seniorskih, osvajala medalje i stvarno bi bila šteta da se nije našla na Olimpijskim igrama. To jeste generacija koja je na zalasku, mnogi su najavili oproštaj od reprezentacije, i zbog godina i iscrpljenosti nakon toliko godina igranja u reprezentaciji. Sezone koje su imali u svojim klubovima nijesu bile sjajne, čast izuzecima, a to su klubovi koji se, uglavnom, ne bore za titule, ili su u donjem dijelu tabele, a neki su čak ispali iz lige. Ali, u reprezentaciji su iskazali nevjerovatnu snagu i motiv koji su bili jači od bilo kojeg problema, od povreda, loših igara.
Nikad jači olimpijski turnir
Olimpijski odbojkaški turnir u Parizu će biti itekako jak.
– U Parizu će nastupiti 11 od 12 prvih selekcija na svjetskoj rang-listi. Zato će ovo biti najjače Olimpijske igre. Promijenjen je sistem takmičenja, umjesto dosadašnje dvije grupe po šest, sada će biti tri grupe po četiri tima, pa je prolaz u četvrtfinale jednako težak kao iz dvije grupe.
Srbija će igrati u grupi sa Francuskom, Kanadom i Slovenijom.
– Time što smo se plasirali na Olimpijske igre, svi ciljevi su ispunjeni. Međutim, kada smo već tamo, želimo da se prikažemo u što boljem svjetlu, da probamo da sa dobrim partijama dođemo do pobjeda koje će nam, možda, omogućiti da se nađemo u četvrtfinalu.
Sa reprezentacijama Srbije i Irana je osvajao brojne medalje na raznim takmičenjima, i jedino mu nedostaje olimpijska medalja, i jasan je zaključak da bi bila kruna njegove bogate karijere.
– Pitanje je suvišno u smislu što je odgovor prepoznatljiv. Ali je realnost daleko od toga da u jednom trenutku uopšte učestvujem na Olimpijskim igrama, a sada da otvoreno pričam o medalji. Međutim, sigurno je da bih eventualnim osvajanjem medalje, praktično, „zaključao“ svoju trenersku karijeru.
U Halkbanci umjesto u Čestahovi
Kolaković je imao i interesantno ljeto i na klupskom planu. Krajem aprila je bio potpisao ugovor sa poljskom Čestahovom, ali je u junu došlo do obrta – bivši trener Budućnosti je dobio ponudu koja se ne odbija, pa je preuzeo Halkbanku, šampiona Turske.
– Ovo je prvi put da javno govorim na ovu temu, jer me niko nije ni pitao, a mnogi su donosili svoje sudove. Potpisao sam za Čestahovu zahvaljujući njihovom direktoru kluba Žigadlu, koga poznajem kao velikog igrača, i ubijedio me u taj projekat. Čestahova je bila pretposljednja u Poljskoj ligi, i tu su mi bile sužene mogućnosti dovođenja stručnog štaba i igrača, jer su oni bili, praktično, “zatvorili” ekipu po nekom svom ukusu, a htjeli su da imaju trenera sa iskustvom i renomeom, i opredilili su se za mene. Poslije dužih pregovora, odlučio da potpišem ugovor.
Saradnja je, međutim, prekinuta.
– U jednom trenutku se Halkbanka zainteresovala za mene i željela da me angažuje, ali sam ja imao ugovor sa Čestahovom. Međutim, moj menadžer je stupio u kontakt sa Čestahovom i objasnio im situaciju da se radi o Halkbanci, najboljoj ekipi u Turskoj, jednom od vodećih evropskih klubova u smislu organizacije, klubu koji igra Ligu šampiona, i da je to veliki izazov za mene, i da bih ja želio u Halkbanku. Naravno uz plaćanje obeštećenja Čestahovi za pretrpljenju štetu, jer su imali potpisan ugovor sa mnom, promovisali su me kao trenera i u marketinškom smislu nije odgovaralo imidžu kluba da se to dogodi. Znam da je to donijelo probleme Čestahovi, meni je žao zbog toga. Oni su u prvom trenutku bili zatečeni, ali kako je vrijeme odmicalo došlo se do pregovora oko raskida ugovora, pa sam na kraju iz svog džepa platio obeštećenje, otprilike 35 posto ugovora koji sam potpisao sa njima. Ponavljam, žao mi je što se to dogodilo, ali moram da se zahvalim Čestahovi na razumijevanju, što su uopšte željeli da mi izađu u susret. Mislim da sam platio adekvatno obeštećenje, mislim da je to bilo korektno, iako nijesam proveo ni jedan dan u tom klubu.
Kada su u pitanju planovi i ciljevi Halkbanke u predstojećoj sezoni, Kolaković kaže:
– Njihovi ciljevi su uvijek, sigurno, najveći mogući. U ovom trenutku nedostaje jedan igrač koji bi bio lider tima, mislim da se malo kasni sa tim, ali se nadam da Halkbanka ima mogućnosti da to riješi. Ekipa je znatno slabija nego prošle godine, jer je Abdel Aziz Nimir otišao u Japan, dok sa Ervinom Ngapetom nijesu htjeli da produže ugovor, tako da su to dvije velike zvijezde bez kojih Halkbanka nema obrise kao prošle sezone. Doveli su Dik Koja na poziciju primača i češkog korektora Mareka Šotolu iz Berlina. To su dobri igrači, ali ako ih uporedimo sa Nimirom i Ngapetom potpuno je jasno da to nije isti nivo. Možda je u ovom trenutku najvažnije da Halkbanka napravi tim, nego da ekipu predvodi neka zvijezda. Nadam se da će do početka sezone Halkbanka naći još jednog primača adekvatnog kvaliteta koji može da garantuje kvalitet koji klub zaslužuje – kazao je Kolaković.
Crna Gore bi napravila podvig ako bi se opet plasirala na EP
Igor Kolaković redovno prati i zbivanja u crnogorskoj odbojci, posebno kada su reprezentacije u pitanju. A mušku i žensku ovog ljeta očekuje prvi dio kvalifikacija za Evropsko prvenstvo.
– Drago mi je da je muška selekcija tri puta uzastopno igrala na Evropskom prvenstvu. Ovoga puta ima jako težak zadatak, to moram da kažem. Mislim da bi napravili podvig ako bi se plasirali na EP. Češka je apsolutni favorit u grupi, a Norveška ima određeni kvalitet i igrače koji su u evropskim klubovima. Koliko znam, Crna Gora će da podmladi sastav i to će biti dosta težak posao za mušku reprezentaciju. Međutim, možda će im to olakšati put, jer ako ih opteretimo učešćem na EP, kao da je to normalna stvar, mislim da će tek onda biti u problemu. Ponavljam, moraju da naprave podvig da bi se našli na Evropskom prvenstvu. Što se ženske reprezentacije tiče, koliko sam shvatio, ona ima znatno lakši posao, ali bi plasman na EP bio debitantski, što bi, svakako, bio veliki uspjeh za žensku reprezentaciju i Odbojkaški savez, i uopšte za odbojku u Crnoj Gori – rekao je Kolaković, bivši trener Budućnosti (tri titule i Kup u bivšoj SR Jugoslaviji, te dvije titule i tri Kupa u nezavisnoj državi).
Kažić je s razlogom izabran na mjesto predsjednika OSCG
Nakon 12 godina, u Odbojkaškom savezu Crne Gore je nedavno došlo do promjene na čelu, pa je Nikola Kažić zamijenio Cvetka Pajkovića.
– OSCG ima kontinuitet dobre organizacije, Cvetko Pajković je postavio dobre osnove, i kada je u pitanju komunikacija sa ostalim savezima. Mislim da je Nikola Kažić s razlogom izabran na to mjesto. On je bio moj igrač, znam kakav je bio kad je počeo da trenira, sa koliko odgovornosti i ozbiljnosti, a posebno ljubavi prema odbojkaškom sportu – kaže Kolaković.
Kolaković ističe da „ne samo Crnoj Gori, nego i u svim zemljama u regionu, nedostaje pravi sportski radnik“.
– Nikola je momak koji se razumije u odbojku, prošao je sve moguće stepenice od najmlađih kategorija do seniorske reprezentacije, i kao odbojkaški funkcioner i mislim da nam nedostaje takvog kadra. Nadam se da će on uključiti još neke ljude, sličnih razmišljanja i ambicija, jer sam siguran da je on vrlo ambiciozan. Razgovarao sam sa njim, sebi je postavio velike ciljeve, i ako uspije da ih ostvari, to će biti, stvarno, veliki rezultat za crnogorsku odbojku. Tu mislim, prije svega, na obezbjeđivanje uslova za rad i uspostavljaje sistema rada u odbojkaškom sportu. Sigurno će mu trebati vremena i dobrih saradnika i iskreno se nadam da će Nikola u tome uspjeti – zaključio je Kolaković, bivši trener Budućnosti, ACH voleja, Kana i Zavjerćea.
