Kad je januara 2008. godine došao u Budućnost bio je stranac, devetnaestogodišnjak nepoznat javnosti koji treba da se izbori za ugovor, povjerenje stručnog štaba i uprave i mjesto pod (podgoričkim) suncem.
Fatos Bećiraj je od Fudbalskog saveza Crne Gore dobio plaketu za zlatni jubilej, koji je prije njega dostigao samo Elsad Zverotić, rekorder po broju utakmica za našu A selekciju (61).
“Došao sam mlad u Crnu Goru, u Budućnost i Podgoricu, i poslije godinu dobrih igara već je došao poziv da popričamo, da razmislim o igranju za reprezentaciju Crne Gore. Prihvatio sam to na pozitivan način, razmišljajući da je moj trud, rad i dobre igre neko vidio i prepoznao”, prisjeća se Bećiraj za Arenu kako je posta(ja)o član “hrabrih sokola”.
“Reprezentacija Kosova tada nije igrala međunarodne utakmice i uz saglasnost moje porodice, jer tada sam bio mlad, prihvatio sam da igram za Crnu Goru, najprije za mladu reprezentaciju, a vrlo brzo nakon četiri utakmice sam debitovao i za A selekciju. Naravno, bila mi je čast da predstavljam zemlju i povjerenje koje su mi ukazali ljudi iz Saveza za mene je bila velika stvar. Pokušavao sam na svakoj utakmici da dam sto posto i pomognem ekipi da dođe do cilja”.
Pamti, kaže, svaki meč, od debitantskog – protiv Italije u Podgorici 28. marta 2009, do posljednjeg u gostima Poljskoj 8. oktobra 2017.
“Italija je tad bila svjetski šampion, a ušao sam umjesto Radomira Đalovića i igrao posljednjih 20 minuta”, naglašava fudbaler moskovskog Dinama.
U dresu sa crnogorskim grbom prošao je dosta toga. Sarađivao je sa četiri selektora, a nije kod svih imao istu ulogu.
“Igrao sam mnogo utakmica, čak i na neprirodnoj poziciji, kao krilo mislim više od 30 utakmica, do ovog posljednjeg ciklusa. Ali, kada se igra za reprezentaciju to ne treba gledati na taj način, već da pokušaš da daš sto posto na koju god poziciju da te stavi selektor. Tako sam i postupio”, ističe napadač rođen 5. maja 1988. godine u Peći.
“Bilo je mnogo velikih utakmica, poput one sa Engleskom pod Goricom, pa sa Švajcarskom, čak i Danskom na strani u posljednjim kvalifikacijama. Doživio sam mnogo lijepih trenutaka, ali i dosta tužnih, a najveći neuspjeh je baraž sa Češkom, kada smo bili tako blizu Evropskog prvenstva, ali nijesmo uspjeli. Ostaje veliki žal, a i sada smo bili veoma blizu Mundijala u Rusiji. Više se, ipak, pamte lijepi momenti, a izdvojio bih sjajnu atmosferu svih ovih godina koliko sam u reprezentaciji od prvog momenta do sada”.
Bećo se ne izdvaja samo po broju nastupa za “crvene”. Onaj stranac sa početka priče brzo je postao ljubimac podgoričke, kasnije crnogorske publike. “Bećiraj, Bećiraj, Fatos, Fatos Bećiraj “milion” puta se čulo skandiranje sa sjeverne strane Gradskog stadiona u Podgorici, koje je “zarazilo” i ostale tribine.
Nije mnogo fudbalera, pogotovo “sa strane”, doživjelo takve trenutke u našem glavnom gradu.
“Od prvog dana kada sam došao u Podgoricu prihvatili su me na sjajan način i to povjerenje naroda u Crnoj Gori sam pokušavao da opravdam na terenu, da se dokažem i dobrim igrama i golovima donosim radost navijačima, pogotovo ‘varvarima’ koji su me od prvog minuta podržavali, a poslije kroz igranje za reprezentaciju i cijeloj naciji. Neopisiv je osjećaj čuti skandiranje sa tribina, zahvalan sam im na tome i jedino mogu da obećam da ću u svakom meču davati maksimum kako bi na kraju oni bili srećni”, poručuje Bećiraj, koji je oženio djevojku iz Crne Gore.
U Budućnosti je ostavio veliki trag, a iz redova “plavih” preselio se u zagrebački Dinamo. Zanimljivo, put ga je kasnije vodio u još dva Dinama iz Minska i Moskve (gdje sad igra), a u međuvremenu je nastupao za kineski Cangčun Jatai.
“Kada sam prešao iz Budućnosti u Dinamo, oni su bili na vrhuncu, možda samo pet dana nakon potpisa ugovora igrao sam evropsku utakmicu. Bila je velika razlika, u kvalitetu i svemu. Tokom tri i po godine u Zagrebu bio sam najbolji strijelac lige i kupa, osvojio tri titule, dva Kupa… Bilo je sve na vrhunskom nivou i osjećao sam se baš dobro. Naravno, igrali smo Ligu šampiona, to je najveći nivo fudbala. U svakom klubu bilo mi je dobro, sada sam u Rusiji, koja krupnim korakom grabi naprijed, ima jaku ligu. Sa Dinamom iz Zagreba nijesam imao toliko kvalitetnu ligu, ali igrao sam Evropu, a ovamo ne igram Evropu, ali nastupam u jakoj ligi, objašnjava Bećiraj.”
U Moskvi je od 2016. godine i dobro mu ide.
“Imam ugovor još godinu i po, zadovoljan sam. Cilj je da ostanemo u sredini tabele. Vidjećemo i što će biti u prelaznom roku”.
Fatos će u maju napuniti 30 godina, zadovoljan je karijerom, a za potpuno zadovoljavajuću biografiju fali mu nešto veliko sa nacionalnim timom.
“Igrao sam Ligu Evrope, Ligu šampiona, rusku ligu koja, istina, nije među pet najjačih u Evropi, ali moskovski i zagrebački Dinamo pripadaju visokom nivou fudbala. Međutim, plasman na Evropsko ili Svjetsko prvenstvo sa Crnom Gorom bio bi nešto najveće. Iskreno, o tome sanjam i nadam se da će se desiti 2020. kada se igra Evropsko prvenstvo”, zaključuje Bećiraj za Arenu.
Kosovo je u kvalifikacijama za SP u Rusiji odigralo prve takmičarske mečeve, a Bećiraj je, iako reprezentativac Crne Gore, kao igrač rođen na teritoriji Kosova imao pravo da zaigra za najmlađu reprezentaciju svijeta. Ističe, međutim, da o tome nije ozbiljno razmišljao iako je postojala ideja sa druge strane.
“Bilo je nekoliko kontakata i poziva, ali ništa konkretno. Poslije toga sam pričao sa predsjednikom FSCG Dejanom Savićevićem, zaključili smo da definitivno ostajem reprezentativac Crne Gore do kraja karijere”.
Prije nego je došao u Podgoricu, Bećiraj je nastupao za Šćiponju i Besu iz Peći. Budućnost se, ipak, računa kao početak “prave” karijere, a nije isključeno da u plavobijelom dresu stavi tačku.
“Nikad ne reci nikad. Budućnost je moj klub, tu sam stekao afirmaciju. Uvijek sam bio njen najveći navijač, gdje god da sam se nalazio. Volio bih da jednog dana opet zaigram za Budućnost”, otkrio je strijelac 39 golova za ‘plave’ u 81 nastupu.
Kako bi Fatos Bećiraj opisao sebe kao fudbalera?
“Mislim da vi to bolje vidite, da ne pričam mnogo o sebi. Požrtvovanost, postizanje golova, brzina… to su moji kvaliteti i mislim da sam to dokazao i u Crnoj Gori, gdje sam bio prvi strijelac, kao i u Hrvatskoj, u Bjelorusiji takođe računajući cijelu godinu i sva takmičenja… Ako sam to uspio u tri zemlje, onda se pretpostavlja da mi je postizanje golova najveći kvalitet. Uz to, ta požrtvovanost 90 minuta u svakoj utakmici i to je jedino o čemu treba da se razmišlja kada izađeš na teren. Da pobijediš”.
