Nije mu bilo suđeno da postane selektor u svojoj zemlji, iako su ga Stručni savjet Rukometnog saveza Srbije i Zajednica trenera u februaru 2010. godine predložili za nasljednika Seada Hasanefendića. Četiri godine kasnije, Ljubomir Obradović je otišao malo južnije, u zemlju čiji su ga rukometaši zauvijek kupili tokom samo jedne sezone – u Crnu Goru.
Bivši trener Lovćena je postao šesti selektor „crvenih” u istoriji, iako poručuje da nije očekivao da će naslijediti Zorana Kastratovića.
“Iznenadio me je, ali i počastvovao poziv gospodina Boškovića. Moja želja je da radim sa momcima iz Crne Gore, to se zna još otkada sam bio u Lovćenu. Mentalitet nam je isti, cijenim momke koji mrze poraz, jer sam takav i ja. Imamo ozbiljan zadatak, nadam se da ćemo uspješno sarađivati i da ćemo napraviti dobre rezultate“, rekao je Obradović koji ima pet titula prvaka Portugala, jednu sa Belenensešom, četiri sa Portom.
Kako je došlo do kontakta između Vas i prvog čovjeka RSCG i da li ste odlučili ko će biti u stručnom štabu?
“Sve se desilo na brzinu. Peđa je bio u Norveškoj, ja u Lisabonu i dogovarali smo se kada sam se ja vratio u Porto, a on u Podgoricu. Prihvatio sam njegove uslove, kao i on moje. Imamo vremena do 30. marta, kada dolazim, da sve definišemo oko saradnika“.
Koliko poznajete ovu ekipu Crne Gore?
“Evropsko prvenstvo sam malo pratio, koliko su mi dozvoljavale obaveze. Gledao sam cijelu utakmicu protiv Njemačke u Manhajmu i oduševio sam se. Čuo sam da je bila „strašna” utakmica i protiv Njemaca, a kasnije ne znam šta se dešavalo, pa da Crna Gora nije uspjela da napravi rezultat koji se očekivao na EP“.
Jeste li razmišljali koga biste mogli da pozovete?
“Moram dobro da otvorim oči, da nikoga ne zaboravim. Na prvom okupljanju ćemo pokušati da napravimo dvije ekipe, jednu od onih koji su nosioci, a drugu od perspektivnih i „zaboravljenih” igrača. Sa obje grupe bih radio dva treninga dnevno po dva sata, kako bismo maksimalno iskoristili svaki trenutak. Tako bismo vidjeli gdje smo i i počeli pripreme za odlučujuće utakmice sa Bjelorusijom“.
Da li ćete nastaviti podmlađivanje reprezentacije? Vaš prethodnik u posljednje vrijeme nije pozivao nekoliko starijih igrača.
“Ne bih da ulazim zašto neko nije bio tu. Podmlađivanje uvijek predstoji, bitno je samo odrediti momenat. Moj osnovni cilj je odlazak na Svjetsko prvenstvo u Kataru i da što više uradimo u tom kratkom periodu. Malo je dana na raspolaganju, jer postoje samo dvije EHF nedjelje, kao i kraj decembra i jun. Mora da se razmišlja i o kadetima i juniorima. Sa njima može da se radi, od njih treba praviti igrače za A reprezentaciju. U seniorskoj konkurenciji je jako malo vremena, jer su momci u inostranstvu“.
Kada ste u sezoni 2008/2009. bili u Lovćenu, neki od sadašnjih reprezentativaca su tek ulazili u prvi tim. Kako ste zadovoljni njihovim napretkom?
“Sve su to divna djeca. To je ono što mene privlači u Crnu Goru, jer njima nikada nije teško da treniraju, nikada ih ništa ne boli. Ta oštrina, želja za pobjedom, strast s kojom prilaze svakom treningu i utakmici me oduševljava i što me posebno privlači i Crnoj Gori i reprezentaciji. Vidim da i u SEHA ligi Mirko Radović i Milan Popović igraju odlično“.
Za kraj – ima li Crna Gora šansu da se u baražu sa Bjelorusijom domogne Svjetskog prvenstva?
“Naravno da ima. Uzgred, Dinamo Minsk se ugasio, moramo da propratimo kakva je situacija sa tim igračima koji su nastupali za taj klub“.
Od odlaska iz Lovćena, ljeta 2009. godine, Obradović sjedi na klupi rukometne sekcije Fudbalskog kluba Porto. Zahvaljujući razumijevanju uprave će i ostati na njoj, iako će imati dosta obaveza u Crnoj Gori.
“Kada su me Stručni savjet RS Crne Gore i Zajednica trenera predložili za selektora, nisam ništa govorio u Portu, pošto nisam vjerovao da to može da prođe. Ali, došao je glavni čovjek za rukomet i čestitao mi. Pitao sam ga šta mi čestita, a on mi je rekao da je najveća čast biti trener svoje reprezentacije i da vidim mogu li uporedo da budem na obje klupe ili da samo vodim nacionalni tim. To je pravi rukometni čovjek, odmah se složio sa tim da dođem u Crnu Goru, tako da nemam nikakvih problema“.
Zanimljivo, Obradović je najveći uspjeh u karijeri ostvario protiv Bjelorusije – u finalu Evropskog prvenstva za juniore u Atini, predvodio je SR Jugoslaviju do zlata protiv Sergeja Rutenke i društva (34:29). U tom meču, najveći neostvareni biser svjetskog rukometa, Nišlija Ljubomir Pavlović, dao je čak 19 golova i postavio rekord svih finala u istoriji evropskih prvenstava.
Zlato je bilo i na grudima Nikšićana Vladimira Osmajića i Ivana Nikčevića, koji sada igra za Srbiju, bivšeg rukometaša Lovćena Marka Ćuruvije, Vladice Stojanovića.
Novi selektor Crne Gore želi da se posveti mlađim kategorijama, koje su osnova za seniorsku selekciju.
“Želim da napravimo kadetsku, juniorsku i seniorsku reprezentaciju. Imam vremena za to tokom trajanja ugovora, a ako sve bude kako bi trebalo, nadam se da ćemo nastaviti saradnju. Osnovni cilj je odlazak na Svjetsko prvenstvo, a onda ćemo imati vremena da vidimo šta je sa juniorima i kadetima. Cilj mi je da igraju na svim evropskim i svjetskim takmičenjima, jer mnogo znači kada se to iskustvo prenese u seniorsku konkurenciju“.
“Ne želim da budem iznenađenja i da posmatraju protivnike kao neke velike igrače, što se meni desilo u Portu kada smo ušli u Ligu šampiona. Momci su gledali igrače Kila, Koldinga i Kjelcea samo na televiziji, a onda su odjednom igrali protiv njih. Cilj mi je da izbjegnemo to upoznavanje, to treba uraditi već u kadetskom uzrastu“, zaključio je Obradović.
