Nesuđena fudbalerka i džudistkinja, završila je na rukometnom terenu. I to ne onako kako je u početku, u prve dvije godine bilo zamišljeno. Trener Miloš Perović premjestio je sa pozicije igračice na poziciju između dvije stative. I nije se bunila. Maša Dubljević željela je samo da se bavi sportom. Sanjala je nekad da obuče dres reprezentacije i dosanjala. I to mnogo veću scenu od one koju je mogla da zamisli.
Golmanka Trebjese Bemaks nedavno je sa koleginicama na kadetskom šampionatu Evrope osvojila bronzano odličje. I to nije sve, Maša je izabrana za najbolju golmanku šampionata. Nagrada čista kao suza – briljirala je, bila je na 52 odsto odbrana u velikoj pobjedi glavne runde nad Hrvatskom, a u prvih pet mečeva mlada golmanka imala je prosjek od 42,4. Do kraja prvenstva završila je na skoru od skoro 40 odsto uspješnih intervencija.
Bez specijalnih priprema
– Nikakve specijalne pripreme nijesam imala za protivnike. Kod golmana je najvažnija postavka i fokus, a ono što je trener Perović govorio na analizama, slušala sam i primjenjivala. I u klubu uglavnom radim sama, naravno, trener Perović kad god može pomaže, a od skoro je sa nama i trener golmana. Uglavnom, idem na kampove, učim, a kod kuće ponavljam ono što zapamtim. Najviše neke osnovne stvari. Tako se i pripremama za klupske obaveze – kazala je Dubljević.
Ponos ne skriva, glasno je kazala da bronzana medalja sija kao da je zlatna. Riječi joj fale da opiše sreću zbog uspjeha crnogorske reprezentacije. Napor koji je ekipa uložila od priprema do posljednje utakmice sa Španijom, isplatio se.
– Bukvalno smo ljeto provele u pripremama. Posebno su nam teško pale posljednje dvije utakmice. Možda je najteža bila ona u produžetku sa Francuskom kada nas je stigao umor. Zbog toga smo pravile greške i pokazale slabiju koncentraciju u polufinalu protiv Slovačke – napomenula je Dubljević.
Vodile su ,,lavice“ i borbu protiv rivala, ali i sa sobom.
– Psihološka borba je najteža. A vodile smo je protiv svih, od Litvanije, preko one najvažnije utakmice u grupi sa Češkom, do glavne runde i kroz završnicu prvenstva. Vidjeli ste i sami kako smo, odnosno na koji način smo stizale minuse i na koji način smo došle do pobjede protiv Francuske i Španije. Trener nam je u svlačionici na poluvremenu pričao da je najvažnije da se smirimo i radimo prave stvari u odbrani.
Disale su kao jedno, napomenula je mlada golmanka.
– Bile smo kao sestre na terenu i van terena. Od prvog dana smo vjerovale, a nada nas nije napuštala kroz tri teške faze priprema i na šampionatu. Sigurna sam da smo se baš dokazale.
Najteže sa Španijom
Trener Perović je u razgovoru nakon šampionata kazao da je odbrana, kakvu je igrala ekipa, odgovarala golmankama. A nas je zanimalo koji je od osam mečeva za Mašu bio najspecifičniji.
– Iskreno, protiv Španije. Pritisak je bio ogroman i baš me bilo strah. Ali smo sve, kao porodica, prevazišle.
Naš tim je sa skromnim ambicijama ušao u priču o šampionatu. Akcenat je bila glavna runda, a do nje je put vodio preko Češke, odnosno posljednje utakmice grupne faze.
Dubljević /MatchLens/
– Prvo da kažem da smo se baš nervirale nakon poraza od Francuskinja u drugoj utakmici grupne faze. Bile smo blizu iznenađenja, ali sa 20 tehničkih grešaka nijesmo mogle bolje i to protiv onakve ekipe. A onda nas je čekala Češka, sa danom odmora, gdje smo se napunile samopouzdanjem i pokazale na terenu kako možemo da igramo. Zapavo, pokazale i potvrdile koliko nam znači dobra igra u odbrani. U suštini smo se baš bodrile u defanzivi, dogovarale i vrlo često protivničke igračice su ulazile u pasive ili bez prilike da upute šut. Odbrana je riješila skoro svaku utakmicu.
Umor je bio kriv za sve u polufinalu sa Slovakinjama, koje su kasnije stigle do trona.
– Prije svega, iskusnije su od nas. Poznato je da su dugo zajedno, okupljaju se mjesečno u akademiji i dobro se poznaju. Mislim da smo se u posljednjih 10 minuta ispromašivale, a i čudno smo ušle u meč. Gubile, pa se vraćale, a onda smo i vodile… Pravile smo greške, a one su brzom reakcijom iskoristile naša slabija vraćanja.
Kao iks faktor izdvojila je navijače.
– Nijedna od nas nije navikla na onakvu atmosferu, ali baš nam je bila potrebna, posebno kada se lomio rezultat. U početku smo imale tremu, a onda smo vidjele kako je to kada imate osmog igrača.
Najbolja golmanka Evropskog prvenstva skromna je i zato njene riječi da nije očekivala ovakav rasplet kada je riječ o nagradama, razumjeli smo potpuno iskreno.
– Iskreno, nijesam ovo očekivala, ali sam baš napredovala od Mediteranskog prvenstva u februaru. Znam da sam pravila greške, ali i one su sastavni dio sporta. Samo sam u prvoj utakmici imala tremu i opterećivala se kako ću da se pokažem, a od druge do kraja bila sam bez straha. Nije mala stvar kada igrate sa Crnu Goru.
Maša je ,,lovila“ i zicere.
– Kod golmana je najbitnija postavka, da gleda ruku igrača i da čeka šut do posljednje sekunde. Posebno sa krila.
Najbolja golmanka EP sada odmara. Daleko od rukometa, sa porodicom u Nikšiću, a već od 20. avgusta čekaju je obaveze sa ekipom. Kaže da će nastaviti istim tempom, jer snovi ne staju.
– Nadam se da ću da nastavim na ovaj način da treniram i još bolje. Razmišljam o obavezama u klubu, ali mislim i na ono što dolazi sa reprezentacijom, a to je Svjetsko prvenstvo. Nadam se da ću ovu sezonu braniti još bolje i da ću, kada dođe vrijeme, nastaviti dalje.
Tata je bio za fudbal, braća igraju za Mornar i Sutjesku
Maša je nastupala dvije sezone za stariju generaciju Trebjese Bemaks u Pionirskoj ligi. Počela je rano sa treninzima, sa osam godina je sa drugaricom iz Trebjese otišla na trening. Dobila je zeleno svjetlo, iako je tata Ranko, bivši fudbaler, želio za ćerku isti put kao i za sinove koji su trenutno članovi seniorskih ekipa najjače fudbalske crnogorske lige (Balša je u Mornaru, a Vuk nosi dres Sutjeske).
– Isplatilo se što sam sa džudoa otišla na rukomet i što majka Maja nije dozvolila tati da me upiše na fudbal. I drago mi je što smo sportska familija, jer sam uz braću i tatu počela da se bavim sportom i više vjerujem u sebe.
U porodici je glavna tema sport. Sada je Maša glavna faca.
– Vazda su bili više za sinove (smijeh) nego za mene, ali sada, kada sam počela da igram za reprezentaciju i sa ekipom u Prvoj ligi, počeli su da me prate i svaku utakmicu da gledaju – kazala je mlada rukometašica.
Škola, trening, knjiga, lopta…
Učenica je trećeg razreda Ekonomske škole. Školske obaveze su velike.
– Najiskrenije teško usklađujem obaveze. Posebno kada sam druga smjena, a treninzi u večernjim satima. Često ne odem na neke časove da bih stigla na trening, a ponekad propustim školske obaveze zbog bitne utakmice. Potpuno sam se posvetila sportu, više od škole, ali isto učim, pokušavam da budem odlična.
Kakav život vodi Maša u Nikšiću.
– Kada mi vrijeme dozvoli družim se sa drugaricama iz kluba i reprezentacije. Zajedno smo posljednjih sedam godina, a baš će mi biti krivo kada odemo, odnosno kada se rastanemo, a bile smo odlična generacija – istakla je Dubljević.
