Nikolas Saveljić je naš povremeni seniorski vaterpolo reprezentativac. Rođen je u Bordou u Francuskoj, a prvo vaterpolo iskustvo stekao je u Primorcu. Odrastao je u porodici sportista, majka plivačica, a otac proslavljeni fudbaler Niša Saveljić tako da je nesumnjivo imao od koga naslijediti talenat. Kao dječak bavio se fudbalom pet godina, ali njegove plivačke sposobnosti vremenom su došle do izražaja, pa se u potpunosti posvetio vaterpolu.
Sa 15 godina, odigaro je prvi međunarodni meč u seniorskom sastavu Primorca, a prije godinu dana sa juniorskom reprezentacijom Crne Gore osvojio je srebro na Svjetskom prvenstvu.
Saveljić je sada u Sjedinjenim Američkim državama gdje se školuje na priznatom UCLA koledžu i nastavlja da se bavi vaterpolom.
- Trenutno si na UCLA koledžu u Americi. Kako si se navikao, prvi utisci?
Svaki početak je veoma težak. Drugi kraj svijeta, druga vremenska zona i kultura.
Uspio sam veoma dobro da se uklopim u sistem, ali biće mi potrebno još vremena, mnogo toga je drugačije.
Iskreno, oduševljen sam jer uslovi su savršeni. Mislim da sam na pravom putu.
Odličan je osjećaj kada te svi ljudi tretiraju kao što pravi sportisti to zaslužuju.
- Sigurno da si na pravom putu ka uspjehu, ali u tu su i velikia odricanja. Šta ti pada najteže?
Treninzi su dugi i zahtjevni, ali ništa ne pada teško kada su uslovi idealni. Obezbijeđeno nam je sve, hrana, suplementacija, masaže i oporavci.
Mnogo se ulaže u sport i mislim da Amerika može biti primjer mnogima kako sport treba da funkcioniše!
Pohađati školu na drugom jeziku nije baš lako, ali imamo ogromnu pomoć i podršku od strane UCLA.
- Pored porodice, šta ti najviše nedostaje?
Nedostaju mi porodica i prijatelji, oni su moj najveći motiv.
- Pred tobom je vrijeme i mnogo planova za budućnost, ali šta konkretno nakon povratka… gdje te možemo očekivati?
Još uvijek je rano pričati o budućnosti. Prvobitni mi je cilj da diplomiram na koledžu. Ova škola otvara velika vrata, nadam se da me očekuje mnogo pozitivnih stvari. Radim stvarno naporno i očekujem da ću nastaviti da branim boje Crne Gore, države koju najviše volim.
- Koja je tvoja najveća želja?
Moja najveća želja je da ostanem zdrav i srećan, sve ostalo će doći!
- Da nisi vaterpolista bio bi…
Da nisam vaterpolista, hm. Vjerovatno bih se oprobao u nekom drugom sportu.
Kao dijete dugo sam trenirao fudbal, bio sam talentovan, ali ne i uporan. Ipak je presudio majčin gen, koji me uputio ka bazenu.
- Opiši nam sebe u par riječi..
Pozitivan, iskren, istrajan…
- Vrijeme provedeno u Primorcu…
Cijeli svoj život proveo sam baš tu. To je klub gdje sam ponikao i naučio sve što znam. Neopisivo sam zahvalan svima koji su radili sa mnom, bilo je zadovoljstvo.
- Juniori Crne Gore osvojili su zlato na Evropskom prvenstvu u avgustu, s pravom možda možemo reći da naš vaterpolo čekaju zlatne godine… kako ti gledaš na to?
Željeo bih od srca da čestitam momcima, treneru Miroviću, Matkoviću i Radanoviću, pokazali su kako se bori srcem za Crnu Goru.
Naša zemlja ima mnogo talentovanih vaterpolista, ali ne bih se složio da nas očekuje svijetla budućnost. Nažalost, situacija u vaterpolu mora mnogo da se popravi.
Upoređujem uslove ovdje i kod nas, 20 godina su ispred nas u svemu. Zapanjujuće je koliko se angažuju i ulažu u ovaj sport. Međutim i dalje mislim da će Crna Gora u jednom smislu uvijek biti ispred Amerike, zato što 90% igrača koji pohađaju koledž nakon diplomiranja nađu posao i nikada ne zaigraju na profesionalnom nivou.
- Možemo li računati na tebe kao na novog kapitena neke buduće još jače i uigranije A selekcije?
Meni će uvijek biti čast i privilegija igrati za Crnu Goru, radim napornije nego ikada i mislim da i dalje imam šansu da se nađem u timu.
- Šta je po tvom mišljenju novo što možeš donijeti prvenstveno sebi, pa onda i crnogorskom vaterpolu iz SAD-a?
Amerikanci su uporni, disciplinovani, željni dokazivanja i novih saznanja. Ne bih ništa dodao. Čovjek mora raditi na sebi i usavršavati se dok je živ. Mislim da imam jos mnogo prostora za napredovanje.
- Za kraj, porući nešto čitaocima portala Reprezentacija. ME…
Poručio bih svim čitaocima, posebno djeci, da se što više bave sportom i da pohađaju školu redovno, ovo drugo manje više. (smijeh)
Autor – Dijana Fuštić
