Velika karijera Nikole Janovića je začinjena još jednom medaljom, srebrnom na Svjetskom prvenstvu, kojoj bez obzira na to što ne sija kao zlato ne može da prigovori niko, iako je Crna Gora posustala na posljednjem koraku u Barseloni.
Iako je nakon finala bilo i suza u taboru “ajkula”, iako su igrači bili bijesni što su ispustili Mađare, utisak je kako vrijeme prolazi sve jači – tim Ranka Perovića je u Kataloniji prevazišao sebe…
“Uvijek mora da postoji žal kada dođete do finala a ne osvojite zlato, tako da ni nama nije bilo lako da gledamo Mađare kako slave ispred nas. Ali, poslije svega što smo doživjeli po povratku u Crnu Goru, kada smo vidjeli koliko narod cijeni ono što smo uradili, shvatili smo da je srebro zaista sjajno i da moramo da budemo presrećni”, rekao je Janović, kapiten crnogorske reprezentacije.
Crnogorski vaterpolisti na velika takmičenja uvijek odu u tišini, bez pompe i posebnih ispraćaja, ali povratak itetako umije da se obilježi, pogotovo kada je on trijumfalan. Janović pamti Malagu, pamti doček u Podgorici koji im je svima promijenio karijere…
“Zaista postoji neka nevjerovatna veza između navijača i vaterpolista, ona traje još od Malage. Nekada i nismo zasluživali dočeke, ali vjerujem da smo svima vratili za podršku jer smo sve vrijeme znali da smo praćeni, da vlada euforija. Sve su to iskrene emocije, one su godinama jake, a mi smo bili dirnuti dočekom u Podgorici jer smo znali da nikom nije lako da izađe na ulice po onakvoj vrućini, čak je i broj ljudi na Trgu Republike bio veliki ako se zna da je ovo period kada većina naroda iz Podgorice nije kod kuće”.
Pravda je zadovoljena nakon skoro 12 mjeseci i tužnog kraja priče na Olimpijskim igrama u Londonu. Kako sada gledate na taj 12. avgust prošle godine i poraz od Srbije?
“Bilo je jako teško, jer je naš put do Svjetskog prvenstva trajao još od Londona i Olimpijskih igara. I sada kada se sjetim Londona nije mi dobro, onaj poraz u meču za bronzu nas je jako zabolio, većina nas je mislila da se nikada neće oporaviti i opet zaigrati. Ali, želja je bila velika, konkretno ja sam sanjao da makar još jednom osvojim medalju sa Crnom Gorom i vjerovao sam da to može biti u Barseloni. Ne mogu da opišem kako se osjećam nakon ove medalje, mogu slobodno da kažem da mi je od svih u karijeri ona najvažnija. Jer, trebalo je suzbiti redove i dati svima dodatni motiv zato što nam je falilo snage, volje, ambicije…”
I u Barseloni je loše počelo. Šta vam je prolazilo kroz glavu nakon poraza od Grčke?
“Nakon svih problema i žestokih priprema došao je taj kiks protiv Grčke koji je svima teško pao. On nas je i odveo u taj teži put do medalje i na već toliko puta opisani meč sa Srbijom. Ali, ova ekipa je sačinjena od zaista sjajnih momaka, velikih sportista, koji su znali da moramo da odreagujemo kao pravi tim”.
Utisak je da se niste plašili Srbije pred četvrtfinale, iako ste imali loš skor sa njima u prošlosti?
“Osjećali smo pritisak, ja sam čak malo i spavao noć ranije i stalno sam razmišljao koliko je ulog veliki i da nam se ne daju velike šanse za trijumf. Ali, nestala je ta psihološka barijera, sve prednosti Srbije su nestale pored straha koji su u tom trenutku imali od nas jer su znali da jedino mi u tom trenutku možemo da ih pobijedimo. Oživjeli smo, čak smo i nakon tog meča slavili kao da je osvojena medalja, iako smo tek trebali da igramo polufinale. Ali, svaki turnir obilježi jedan meč koji vam donosi ili odnosi sve i velika je stvar što smo ovog puta pobijedili Srbiju i vratili joj za London i Ajndhoven”, dodao je stariji od braće Janović.
Dani nakon Barselone protiču u slavlju, ali i u dilemi u kojoj je Janović oko nastavka reprezentativne karijere.
“Nisam još odlučio, ali sam mnogo bliži odluci da se oprostim od reprezentacije – rekao je Janović.
Kakva god kapitenova odluka bila, on je svime što je dao reprezentaciji od prvog dana od kada ona postoji zaslužio da se ona poštuje.
Na kraju je jasno da je Janović napravio pravi potez kada je donio odluku da i dalje bude „ajkula”, da nakon Londona nastavi dalje i juri još jednu medalju. Ona je osvojena, uspjeh je ogroman, a vrlina velikih sportista je i da pogode pravi trenutak kada treba da kažu da je dosta, a Janović je u Barseloni odigrao turnir života…
Tijelo nije slušalo u finalu
Crna Gora je u Barseloni odigrala sedam utakmica, od kojih su samo dvije bile na papiru lagane – ona protiv Novog Zelanda u grupi, te protiv Kanade u osmini finala.
Dueli sa Srbijom i Italijom u osmini finala su impresionirali, ali protiv Mađarske u finalu ipak ništa nije bilo isto…
“Nisu nam se svezale ruke, nismo imali strah od finala, iako možda mnogi to misle. Jer, kako osjećati strah u finalu ako ga niste imali u četvrtfinalu i finalu kada je pobjeda bila neophodna da dođete do medalje. Tada je bilo evidentno da nam je samopouzdanje na vrhuncu. Zaista smo željeli puno i protiv Mađarske, naš motiv je bio ogroman, ali…”
Ali, šta se desilo?
“Na zagrijavanju pred finale sam osjetio da nisam u najboljem fizičkom stanju, isti taj osjećaj su mi kasnije prenijeli i saigrači. Očigledno su nas dueli sa Srbijom i Italijom istrošili, prije svega psihički, nestala je energija… Nije lako tada, koliko god želite, tijelo vas ne sluša i sve je uzalud”, dodao je Janović.
Raduje me povratak Porobića
Petar Porobić je od početka ljeta opet u crnogorskom vaterpolu, preuzeo je uloge direktora reprezentacije i predsjednika Stručnog savjeta, a po kapitenu „ajkula” je to velika stvar za vodeni sport u Crnoj Gori.
“Porobić je veliki stručnjak i zaista je jako dobro što je opet dio Vaterpolo saveza. Njegovo znanje je ogromno, može da bude svima od velike pomoći i veoma me raduje što se vratio u naš vaterpolo”, rekao je Janović, koji će i naredne sezone nositi kapicu dubrovačkog Juga.
vijesti.me
