Iako je doba računara, brojnih društvenih mreža na internetu izbacilo sijaset društvenih igara, posljednja istraživanja pokazuju da je neuporedivo najpopularnija upravo najstarija – šah!
A zbog ispredanih brojnih legendi vjekovima unazad, šah sa pravom nosi i naziv „drevna igra”, mada nikada nije izgubio na aktuelnosti.
Najveći šahovski majstor u Crnoj Gori, državni prvak Nikola Đukić (FIDE rejting 2.529) smatra da nikada i neće.
“Šah je jednostavno neiscrpan. To je sport koji stalno otvara prostor za nove ideje. Računari su doprinijeli napretku šaha, i sada je nemoguće da šahista pobijedi kompjuter. Ipak, igrači su ti koji unose ideje, mada je upotreba računara kao pomagala uticala na dinamiku igre i šahisti pristupaju partijama sa neuporedivo više varijacija”.
“O mogućnostima igre i praćenja najvećih partija sada je izlišno i pričati, mada je i Šahovska olimpijada u Tromzu pokazala da se uz prave komentare može prenositi i na televiziji. To su Norvežani sjajno radili tokom najvećeg takmičenja u Tromzu“, priča Đukić .
Upravo je u znaku Đukića protekao finiš posljednje sezone, jer je nakon pobjede na pojedinačnom Prvenstvu Crne Gore u Podgorici 20. decembra, uz našeg velemajstora Dragišu Blagojevića trijumfovao na velemajstorskom turniru u Zenici. Đukić , koji uskoro puni 32 godine, i dalje je najmlađi crnogorski velemajstor.
“Nažalost, tako je. Zabrinjavajuće je da već deceniju nemamo novog velemajstora, a to je rezultat neorganizovanog rada. Šta reći?! Pa sve najbolje objašnjava podatak da je prošle godine registrovan Šahovski savez Crne Gore, koji je godinama unazad imao nezakonit status. I dosta sam truda i rada uložio u konstituisanje Saveza, od kojeg očekujem demokratski i transparentan rad. Sve je to uticalo i na moj rezultat, pa sam sezonu počeo sjajnom pobjedom u Plovdivu, potom lošim igrama jer mi je važnije bilo da sredimo stanje u ŠSCG, a onda sam opet zablistao na kraju sezone”.
Na Prvenstvu Crne Gore odbranili ste titulu prvaka i to četvrti put uzastopno. Do kada ćete vladati našim šahom?
“U sjajnoj sam formi dočekao šampionat na kojem su mi na startu rivali bili sve najveći konkurenti. Odlično sam igrao, pobjeđivao i već nakon šeste partije sam se opustio. To me je koštalo i nekoliko remija, iako je trebalo da jurim pobjede. To je mentalitetski, valjda, jer sam previše taktizirao prateći rezultate najbližih pratilaca. Zato sam dobio svega devet novih rejting poena, a da sam imao još bod dobio bih dodatnih 10. No, mi ne razmišljamo kao legendarni Fišer, koji bi i sa pet poena prednosti jurišao na trijumf i šest bodova prednosti. Ovaj šampionat je donio veliko osvježenje, jer je 2. mjesto osvojio mladi Luka Drašković. I to bez poraza u tako žestokoj konkurenciji”.
“On je naš najperspektivniji igrač i ukoliko bude imao podrške ubrzo može i do zvanja velemajstora. Primijetio sam da je tokom turnira dobijao na samopouzdanju i igrao je neuporedivo agresivnije. I u rejtingu se probio među pet naših najboljih šahista”.
Titula prvaka 2004. godine, pa onda nakon šestogodišnjeg posta, četiri uzastopne. Koji su vam uspjesi najdraži?
“Najslabije sam igrao baš u periodu održavanja državnog prvenstva. I kada sam u Tivtu „probio led” 2011. godine, nekako je sve bilo lakše. Što se tiče titula, najdraži mi je pehar prvaka Jugoslavije u konkurenciji do 20 godina. Zbog konkurencije, jer je to jedna od najtalentavanijih generacija, u kojoj su Nikola Sedlak, Miloš Perunović, Dušan Popović, Dalibor Stojanović, Robert Markuš… Što se tiče mojih najboljih partija, to su pobjede nad vodećim svjetskim šahistima, Kinezom Vang Juom na Šahovskoj olimpijadi 2010. u Hanti Mansijsku, i dvije godine kasnije na ŠO u Istanbulu nad vođom njemačkog tima, Arkadijem Najdičem, i to crnim figurama”.
Igrao si i protiv aktuelnog svjetskog prvaka Magnusa Karlsena u Tromzu…
“Dugo sam uspijevao da crnim figurama držim ravnopravnu poziciju. Pobijedio je, mada sam iz tog poraza naučio dosta. Karlsen neprekidno „pritiska”, igra sa nevjerovatnom koncentracijom i najbliži je igri kompjutera. Najbliži je nekakvom automatizmu. Igrao sam i protiv drugorangiranog igrača svijeta, Italijana Fabijana Karuake u Tromzu i bio blizu remiju. Neprocjenjivo je iskustvo igrati protiv takvih igrača, iz takvih se partija uči. Mi nemamo čak ni trenera, a najbolji šahisti svijeta imaju cijeli tim stručnjaka, trenera, savjetnika, čak i za fizičku pripremu. Karlsen je u Soči, na meč za svjetskog prvaka, vodio čak i svog kuvara”, istakao je Đukić.
Uzora u Đukićevoj karijeri je mnogo, ali se jedan izdvaja – Gari Kasparov.
“Kubanac Kapablanka mi je bio prvi uzor, ali sam već kao tinejdžer bio opsjednut igrama Letonca Alekseja Širova, koji je igrao nevjerovatno oštro, agresivno. Sada, kada sam u formi, moje partije najviše liče igri Kasparova. Makar bih tako volio, jer najviše učim iz njegovih partija. Vladao je sjajnom inicijativom i idejom u igri, kojom je unaprijedio šah. Još samo je Vladimir Kramnik u posljednjim decenijama toliko dao šahu. Mi moramo da učimo od drugih koji imaju uspostavljen sistem i sada u razvijenim zemljama ako ne postaneš velemajstor do 20. godine, na tebe se ne računa. Ta granica se pomjerila naniže i sada malo ko vrhunski igra poslije 45. godine”.
“A talenata ima puno. Znam to, jer radim u školi mog kuba Budućnost sa najvišim od tri nivoa škole šaha. To je ekipa Omladinac, dok sa dva ostala nivoa rade Sreten Đukanović i Dabetić, koji ima najviše iskustva u trenerskom radu”, zaključio je Đukić.
Predsjednik FIDE Kirsan Iljumžinov naglasio je tokom decembarske posjete da su u Crnoj Gori igrali svjetski prvaci Mihail Talj, Tigran Petrosjan, a i Gari Kasparov se pobjedom u Nikšiću vinuo u svjetski vrh.
“Ograničavajući faktor za razvoj naših šahista je nedostatak velikih turnira dugi niz godina u Crnoj Gori. Novca je bilo prethodnih godina, ali zbog poznatih nezakonitih radnji u, prošle godine saznasmo, neregistrovanom ŠSCG, nije uložen u poboljšanje infrastrukture. Mnogi veliki talenti zbog nedostatka podrške nijesu dostigli svjetski vrh. Aleksandra Milović i Marija Stojanović su očarale u Tromzu, s tim što je Milović igrala ravnopravno na prvoj tabli. Ipak, nedostatak sistema učinio je da Aleksandra završi arhitekturu, a njen supertalentovani brat Stefan Mijović treba da doktorira u Italiji”.
“Mora se naći način podrške supertalentovanoj Tijani Blagojević da valorizuje potencijal i vine se u vrh. Ne može se naprijed ako egzistencija šahisti zavisi od nepredvidivog rezultata na nagradnim turnirima. Zato je naravno, potrebna i podrška Draškoviću i Nikoli Potpari”.
“I trebaju nam najprestižniji turniri u Crnoj Gori, ali i šah u školama u nižim razredima. Talenta ima i ljubavi prema šahu, pa klub u Spužu nosi ime „Mihail Talj”, koji je bio jednako agresivan kao i njegov puno mlađi zemljak Širov”.
“Prva velika seniorska pobjeda bio mi je prestižni memorijal „Viktor Čokaltea” u Bukureštu 2002. Otišao sam da steknem zvanje intermajstora, a vratio sam se sa prvim velemajstorskim balom. Posljednji bal sam osvojio titulom seniorskog viceprvaka Jugoslavije 2005. godine”.
“A šah sam počeo da igram sa šest godina, kada sam vidio susjede kako igraju. Otac me je naučio pravilima igre i kada je vidio sa koliko ljubavi igram kupio mi je knjigu Kubanca Kapablanke „Osnovi šaha”. Tri godine kasnije pošao sam u šahovsku sekciju, a pravi napredak vezan je za moj početak rada sa Radojicom Dabetićem kada mi je bilo 12 godina”.
“Te 1995. bio sam prvak Crne Gore do 12 godina i potom u žestokoj konkurenciji do 20”.
Vijesti
