U petak popodne odlazi iz Crne Gore tužna je. Nije osvojila trofej Lige šampiona razočarana je. Slovenka Neli Irman, sada već bivša članica Budućnosti, na početku razgovora za Arenu ovo je poručila rukometnom svijetu:
“Svakome bih predložila da dođe u Budućnost. Moj najbolji rukometni život je bio upravo ovdje. Koliko sam se dobro osjećala… To je nevjerovatno. U Podgorici, u klubu sam bila ispunjena na svaki način. Crna Gora mi je sve dala. Istina, došla sam da ostvarim rukometne snove, nije mi se to ispunilo, ali jeste puno nekih drugih stvari. I na tome sam zahvalna”.
Čudni su putevi slovenačke reprezentativke. Prije godinu i po opraštala se od rukometa. Onda je uslijedio poziv koji ni u najluđim snovima nije očekivala. Poziv od Budućnosti koji joj je, ispostavilo se, oživio klupsku karijeru.
“Istina, stigla sam u Podgoricu neposredno kada sam odlučila da stavim tačku na karijeru. A dobila sam zapravo najveću priliku da osvojim trofej. Istina je da sam mnogo razočarana, ali sam uz to dobila i nešto drugo. Nijesam, možda ispunjena po tom pitanju, ali sam ispunjena po pitanju nekih drugih stvari. Upoznala sam drage ljude, za koje znam da ću ih imati za cijeli život. Sigurna sam da ću se uvijek vraćati u Crnu Goru”.
O čemu danas, kada odmara od rukometa, razmišlja Neli.
“Mogu da kažem da nijesam ni pogledala video F4. Ne mogu da gledam greške, jer sjutra neću i ne želim da igram rukomet na takvom nivou, za mene je to završena priča. Još sam u Podgorici, jer želim da razočaranje prenesem u nešto dobro. Konkretno da provedem vrijeme sa prijateljima i da završim ovaj period na dobar način. Ako ne u rukometu, onda na neki drugi način”.
Lijepe emocije nadjačale su gorak ukus iz Budimpešte. Budućnost, smatra Slovenka, onda i kada gubi na terenu, ne gubi integritet.
“Prvi put sam osjetila profesionalizam na početku karijere u Krimu. Kasnije, kako mi je karijera išla gore – dolje, nigdje, do sada, makar ne u takvoj mjeri, kao ovdje, u Budućnosti. A Budućnost je sistem, u koji uđeš i to je to. Zanimljiva je izjava jedne igračice Vardara koja mi je rekla da smo mi kao ‘sekta’. Odgovorila sam joj da mi to nijesmo, već da smo sistem, koji donosi rezultate. Istina, godine i godine rada donose uspjeh. A način na koji se radi u Budućnosti, je način za uspjeh. Jedna sam od onih koja misli da se samo radom može osvojiti nešto i to sam ovdje doživjela i to je put uspjeha”.
A zbog čega Budućnost nije bila konkurentna na završnom turniru Lige šampiona?
“Zbog glave, sigurno. Uz fizičku i taktičku pripremu, na kraju glava odlučuje. To je najvažniji dio. Nije da nijesmo željeli, ali mislim da se Đer u tom trenutku rasteretio i fokusirao na utakmicu, a mi smo se opteretili da možemo. I mogli smo, tvrdim daje moglo biti drugačije. Na kraju mislim da nam je falilo to, da smo rasterećeniji. Mada, osjetila sam poslije Vardara u Skoplju daje to to, bila sigurna da ćemo osvojiti trofej. Međutim, desile su se neke stvari, da toliko vjeruješ da možeš da pregoriš. I mislim da se to nama desilo”.
Bila je privilegovana što je igrala sa najboljom na svijetu Kristinom Neagu i što je imala čast da sarađuje pored terena sa Bojanom Popović.
“Rekla sam Kristini i Bojani, da moraju da shvate da mi ne vidimo toliko dobro stvari na terenu kao što one vide. Njima je nelogično da neke stvari ne vidimo, ali su i to razumjele. Obje su se rodile sa rukometom. Prelijepo je bilo sarađivati sa njima, zahvalna sam na tome. Željela bih da ove mlađe prihvate Bojanine savjete. Uče i slušaju Bojanu, a ako pokupe samo 20 odsto njenih savjeta, od njih može biti nešto. Bojana je osoba koja vidi sve, ima rješenje za sve. Zao mi je što nikad na terenu nijesam igrala sa njom. Sad sam već zahtjevna, ali mi to fali”.
Gdje put vodi Slovenku?
“Ne znam, imam ponuda iz različitih zemalja. Dobre rukometne i dobre finansijske. Nudi mi se posao i rukomet na nižem nivou iz Njemačke i Svajcarske. Doduše, sve do sada nijesam htjela da razmišljam o budućnosti. Ali, ako sam već na vrhuncu, sa dva fajnal-fora iza sebe, mislim da je vrijeme da počnem da razmišljam i o tome”.
