Na Evropskom prvenstvu u Hrvatskoj, rukometna reprezentacija Crne Gore najvjerovatnije će biti jača za jednog od najboljih mladih golmana svijeta – Nebojša Simić, 24-godišnji Baranin, mladić koji je minulih mjeseci, pa i godina, bio van nacionalnog tima, blizu je odluke da se stavi na raspolaganje selektoru Draganu Đukiću.
“Srce naginje ka Crnoj Gori – zbog porodice, navijača, saigrača, i, naravno, zbog toga što je to moja zemlja“, kaže Simić.
Priča o Simiću, golmanu njemačkog Melsingena, i njegovom kolebanju, ima, poznato je, duboku pozadinu.
Dugo ga nije bilo ni na spisku kandidata za reprezentaciju, iako je odbranama u švedskom Kristijanštadu skrenuo pažnju evropske rukometne javnosti i, bez sumnje, zasluživao da bude reprezentativac Crne Gore.
To je, kaže, uticalo na događaje koji su uslijedili – mogućnost i poziv da zaigra za selekciju Katara.
“Da, bio sam u Kataru, razgovarao sam sa predsjednikom rukometne federacije, pričali smo o tome i ta priča je još aktuelna. Ali, došlo je vrijeme da donesem odluku.“, kaže Simić.
Prije svega, Simić, međutim, ističe:
“Ne bi nijednog trenutka kod mene postojala dilema da se nije dogodilo to što se dogodilo. Jednostavno, bez objašnjenja me nije bilo dvije i po godine. Ne mogu da budem neskroman – zasluživao sam. Bio sa u timu kod Zorana Kastratovića, kada sam imao 17-18 i branio u drugoj švedskoj ligi, a nisam kada sam bio u većem klubu, igrao u Ligi šampiona, stekao ime… Kao sportistu, to me je boljelo. Da li je neko razmišljao o tome kako sam se osjećao dok sam na televiziji gledao EP u Poljskoj prošle godine, znajući da je za mene trebalo da bude mjesta u ekipi… Dok sam ja bio kod kuće, igrali su momci, građani druge države, kojima je dodijeljen pasoš Crne Gore. Boljelo me to, i još me boli.“, priča Simić.
Baš u tom trenutku “emotivne slabosti” stigao je poziv Katara, i ne samo Katara…
“Dajemo pasoše igračima da nastupaju za reprezentaciju Crne Gore, a osuđujemo one koji, iz bilo kojih razloga, razmišljaju da igraju za drugu zemlju. Da li su to dvostruki aršini? Ja mislim da jesu. Zašto sam pogriješio ako sam saslušao šta neko ima da mi kaže, ponudi, posavjetuje? Zašto sam pogriješio ako sam tražio malo vremena da razmislim? Ja mislim da nisam. Ne bježim i ne stidim se ni od čega, niti nešto krijem.“, ističe Simić.
Ne krije ni da još nije potpuno prelomio…
“Predamnom je velika odluka, a sve me, ponavljam, vuče ka Crnoj Gori. Odvojen sam od porodice dugo i odavno, odvojio sam se kao veoma mlad, ako bih igrao za drugu selekciju imao bih još manje vremena za njih. Dalje – volim svoju zemlju. Zatim – opet su tu Borozan i Lipovina, mislim da se situacija u muškom rukometu popravlja… Razgovarao sam i sa ministrom sporta. Tu su i navijači, koji su me uvijek podržavali, skandirali moje ime i kada me nije bilo u timu“, kaže Simić.
U kontaktu je sa selektorom Draganom Đukićem.
“Čujemo se redovno telefonom, imamo dobru i otvorenu komunikaciju. On razumije i poštuje to što sam zatražio vrijeme da razmislim. Isto je i sa direktorom Blažom Lisičićem. Mogu da se zanemare neke stvari, da se zaborave. Vidjećemo, još ćemo razgovarati otvoreno i kao ljudi.“, rekao je Simić.
