Sreten Čabarkapa rođen je u Bijelom Polju. Sa 17 godina počeo je da igra košarku u Pavinom Polju. Prije 12 godina je napustio svoju državu i trenutno igra u francuskom klubu Kayzersberg vignerons. U svojoj karijeri ovaj 32-godišnji košarkaš bio je dio i elitne francuske košarke gdje je nastupao za ekipu Reimsa u sezoni 2003/2004.
Sretene, zašto ste izabrali baš košarku?
Košarku sam izabrao baš kasno, jer kao i svi klinci u mom mjestu igrali smo fudbal, što bi se reklo od kad smo prohodali bili smo sa loptom na terenu od jutra do mraka. Ljubav prema košarci je prevladala u meni zbog velikih uspjeha naše reprezentacije u to vrijeme, ranog ustajanja, gledanja olimpijskih igara u Atlanti… Za mene su ti momci bili pravi heroji čije sam poteze počeo da imitiram na našem betonskom terenu pod košem koji smo sami napravili od starih dasaka.
Sa koliko godina ste počeli da se bavite košarkom i koji je prvi klub u kojem ste trenirali?
Počeo sam da treniram veoma kasno, sa 17 godina. Prvi trening sam odradio sa profesionalnom ekipom Jedinstva iz Bijelog Polja, to jest tadašnjeg Jugotesa i iskren da budem izgledalo je kao da sam pao s Marsa jer sam ranije igrao basket – takozvani tri na tri i onda odjednom pravi košarkaški teren sa svim vježbama – pet na pet. Kris kros je primjera radi za mene bio šok jer to nikada nisam radio i naravno nisam bio u mlađim kategorijama jedne prave košarkaške strukture, ali naravno lako sam savladao to kasnije jer su talenat, želja za radom i uspjehom uvijek bili tu. Tu sam ostao vrlo kratko, nekih šest mjeseci i posle sam otišao u juniore Partizana na poziv tadašnjeg čuvenog trenera Kimeta Bogojevića, koji je, zna se doveo Vlada Divca, Danilovića, Paspalja, Drobnjaka… To je jedna jako harizmatična osoba i nadasve veliki čovjek i trener.
Koliko dugo već igrate košarku u Francuskoj?
U Francuskoj igram od sezone 2003/2004 i sve do dan danas.
S obzirom da ste imali priliku da igrate u više klubova, kako u Crnoj Gori i Srbiji, čak i u jednom klubu u Bosni i Hercegovini, možete li napraviti poređenje između naše košarke i košarke u Francuskoj?
Košarka u Francuskoj je dosta atletski jaka i teška našim igračima. Nije baš lako da se uklope u takav sistem, naravno potrebno je mnogo vremena, drugo Francuzi ulažu mnogo više u košarku nego mi što se tiče infrastrukture i rada sa mlađim igračima. Oni imaju svoj nacionalni centar u Parizu koji se prostire na nepreglednim prostorima. Zove se INSEP i to je sigurno jedini takav centar u Evropi koji je posvećen mladima, koji tu uče i žive i koji tek treba da se formiraju. Mnogi poznati Francuski košarkaši poput Parkera, Pjetrusa, Diaoa, Furnijea, Vestermana prošli su tu akademiju koja je potpuno besplatna i naravno nakon nje im se lakše ukaže prilika da igraju sa starijima i dobiju svoju šansu.
Kod nas je situacija obrnuta, imamo dosta talentovanih, mladih igrača ali im se šansa daje na kašičicu, uz naravno poznati sistem veza i vezica i nažalost dosta mladih igrača nikad ne uspije i ne dobije pravu priliku. Ali naravno imamo talenata, kao i dobrih trenera koji znaju da rade sa mladim igračima samo im treba pružiti podršku u tom radu kao što je slučaj sa Nebojšom Bogavcem koji je uveo našu juniorsku reprezentaciju iz B divizije u A evropsku i tako omogućio našim mladim igračima da se takmiče sa najboljim evropskim reprezentacijama. Takođe i Jadran Vujačić koji godinama radi veliki i dobar posao.
Koliko je bilo teško donijeti odluku o odlasku u nešto sasvim novo, nepoznato sa samo 21 godinom i zašto baš Francuska?
Odluka nije bila laka, teško je biti odvojen od porodice, zemlje. Kada sam otišao nisam ni znao francuski jezik, bio sam što bi se reklo sam na svijetu, ali sam morao naprijed, jer sam vrlo mlad shvatio kakva je situacija kod nas. Živjeti i zaraditi od košarke je vrlo teško, ali želja za napredovanjem, uspjehom i dokazivanjem je prevladala. Na sreću upoznao sam jednog menadžera koji je radio i živio u Francuskoj, on je na jednom turniru doveo više trenera iz PRO A Francuske i tako sam zapao za oko treneru iz Reimsa, koji me je angažovao i dao šansu da odem u Francusku.
Utakmica koju ćete pamtiti i zašto?
Ima više utakmica, svakako bih tu naveo utakmice koje igraš protiv igrača koje si nekada mogao da gledaš samo na TV i koji su proslavili košarku. Ali najljepše su utakmice u kojima pobijeđuješ i osvojiš neki trofej, tu bih izabrao kup Francuske koji se tradicionalno igra u Bersiju, areni gdje se održavaju najveći sportski spektakli u Francuskoj.
Kako gledate na evropsku i američku košarku?
Dobro pitanje. Ja sam veliki zaljubljenik u evropsku košarku i Evroligu koja je zadnjih godina podignuta na jedan ogroman nivo, gdje se igra prava košarka, odbrana – napad što bi se reklo do zadnje sekunde. A NBA šta da kažem, to je za mene jedan veliki šou biznis koji je dobro plaćen, naravno za igrače koji igraju u njoj, ali vrlo siromašan što se tiče prave košarke i takmičenja, možda tek u polufinalu i finalu postane zanimljivo, ali moje lično mišljenje je da je NBA novo vrijeme, nešto čega nije bilo ’90-ih pa i rane 2000. do 2007. godine.
Ko su za vas velikani ovog sporta i da li ste imali priliku da sarađujete sa nekima od njih?
Velikana ima dosta i bilo bi nepošteno nekoga izostaviti, ali pošto sam odrastao uz generaciju velikih igrača koji su mi donijeli mnogo radosti spomenuo bih Bodirogu, Divca, Danilovića, Paspalja, Đorđevića i naravno još mnogo njih, ali da ne nabrajam sve jer bi spisak bio veliki. Protiv nekih sam i igrao ali bih izdvojio Nebojšu Bogavca koji je takođe bio reprezentativac SCG i Crne Gore i obilježio Adriatik ligu sa Hemofarmom.
Ono što će biti zanimljivo našim čitaocima jeste da ste vi jedan od rijetkih, možda i jedini košarkaš koji je imao priliku da igra u timu sa kaluđerom. Možete li podijeliti to iskustvo sa nama?
Ah to je bilo jedno veliko zadovoljstvo. Iako smo igrali na betonu, taj turnir mi je ostao vrlo drag. Moj kaluđer je jedan veliki zaljubljenik u košarku, jedan iskreni sportista u srcu i ako ne vjerujete meni možete pitati Nikolu Mirotića da vam potvrdi. Taj turnir pamtiću zbog lijepog povoda za manastir Bliškovo koji je u tom periodu bio ikonopisan tako da je sav prihod doniran manastiru. Naravno najveći dio tereta iznijeli su i naši saigrači predvođeni kaluđerom.
Kakvi su vaši planovi za budućnost?
Pošto sam bliži kraju nego početku karijere, trenutno sam upisao fakultet za posao trenera ovdje u Francuskoj za koji je potrebno dosta vremena, tako da između treninga osim što zabavljam sina Milana istovremeno i učim.
Za kraj, recite mi kako komentarišete crnogorsku košarku?
Crnogorska košarka se nažalost svodi na jedan, eventualno dva kluba. Situacija je teška i komplikovana, klubovima je teško da se izbore i finansijski i rezultatski. Budućnost je tu godinama i nadam se da će se politika kluba o dovođenju skupih stranih igrača prekinuti i raditi na stvaranju svojih mladih igrača iz sopstvenih redova, jer to jedino daje uspjeh na duge staze. Treba dati šansu mladim crnogorskim igračima, što je ključno za buduća vremena jer igrač mora da se veže za klub srcem i dušom a ne samo dovođenje igrača za jednu sezonu.
Jovana Varagić
