Uoči početka Evropskog prvenstva prije dvije godine u Holandiji, koje je za Crnu Goru bilo debitantsko na velikim takmičenjima, priželjkivali smo da nekome “otkinemo” bar set, o pobjedi teško da je iko maštao. Ali, tada su izabranici Veljka Bašića ostvarili dva trijumfa, došli nadomak plasmana u drugi krug, za koji im je nedostajao jedan set… Taj rezultat je, očigledno nerealno, povećao apetite i reprezentacije i sportske javnosti uoči drugog uzastopnog nastupa na šampionatu Starog kontinenta. Još kada smo osvojili prvo mjesto u kvalifikacionoj grupi, činilo se da ovog puta ni osmina finala nije nedostižna…
Stvarnost je drugačija. Prije svega, Crna Gora je žrijebom dospjela u, po mnogima, ubjedljivo najtežu grupu Evropskog šampionata, sa vicešampionom Evrope Slovenijom, velesilom Italijom, sjajnom i izuzetno talentovanom Bugarskom koju predvodi jedan od najboljih korektora na svijetu Cvetan Sokolov, domaćinom Češkom, te Bjelorusijom koja je bila autsajder, ali daleko od toga da je ekipe poput naše mogu i smiju potcijeniti. Nažalost, ispostavilo se da su očekivani porazi u prva tri meča ostavili traga na samopouzdanju i atmosferi u ekipi, propuštene prilike da se osvoje setovi u tim utakmicama prouzrokovale su da se to ne učini ni protiv Čeha i Bjelorusa, iako se u nekim susretima činilo da je set već u džepu. Zbog toga je i Bjelorusija uknjižila maksimalan trijumf u susretu sa našim timom, koji je na kraju tražio samo utjehu, a nije je našao.
Ono što su naši propustili protiv jačih ekipa, stiglo ih je i u susretu sa Bjelorusijom. Gotovo je neshvatljivo kakve šanse smo propustili da osvojimo set praktično u svakom susretu. Bilo je to poslije neshvatljivih grešaka igrača, na koje ne bi mogao da utiče nijedan selektor na svijetu, a koje su unosile dodatnu nervozu i uticale na dodatni pad samopouzdanja. A sve to se dešavalo u trenucima kada bi utakmica mogla da pođe u potpuno drugom pravcu…
Činjenica je da Crna Gora nema kvalitet da se suprotstavi najjačima, ali kada je već tako onda je dobra stvar da su na Evropskom prvenstvu debitovale naše mlade snage: Ivan Zvicer i Milutin Pavićević, da je zaigrao i Nemanja Peruničić, koji je bio u sastavu i na prošlom EP, te da je u timu bio i sedamnaestogodišnji Matija Ćinćur, drugi najmlađi učesnik Evropskog prvenstva…
I na kraju ne treba zaboraviti poentu sa početka – odbojkaška reprezentacija drugi put uzastopno igrala je na Evropskom prvenstvu. Nekada je to bio samo san, a u posljednje dvije godine Veljko Bašić i njegovi puleni ostvarili su ga dva puta. Kada se slegnu emocije zbog nastupa u Ostravi, to će biti jedino važno i vrijedno pomena. A Bašić je, baš kao i u pobjedama, ostao dostojanstven i kada stvari ne idu kako je zamišljeno…
