Avgustovska vijest o povratku na teren Alena Muratovića, nakon više od četiri godine pauze zbog teške povrede ramena, jednako je iznenadila i obradovala ljubitelje rukometa u Crnoj Gori, ali i širom Evrope, koliko je i zatekla i razočarala vijest koja se “brzinom svjetlosti” raširila u maju 2010. godine, kada je Muratović, na preporuku doktora, morao da prekine karijeru.
U dresu španskog Kangasa, u koji se vratio nakon decenije od kada se prvi put otisnuo u inostranstvo, jedan od najboljih crnogorskih rukometaša svih vremena, te jedan od najboljih lijevih bekova Evrope u vrijeme kada je bio na vrhuncu karijere, u prvih devet kola Asobal lige je prvi strijelac svog tima, sa 31 golom (3,4 prosječno po meču) …
“Nijesam se nadao, niti planirao da ću tako brzo moći da pomognem Kangasu. Ali eto, uz malo više rada sve je ispalo super. Zadovoljan sam igrama, s obzirom na dugu pauzu, zadovoljni su i u klubu. Dijelim minutažu, igram desetak minuta po poluvremenu. Više ne moram da se dokazujem, sada mogu samo da uživam dok igram, i zaista uživam”, kaže Muratović na početku razgovora za “Vijesti”.
Mimo svih prognoza ljekara u Njemačkoj, koji su mu nakon operacije šuterskog ramena saopštili da više neće moći da igra, Muratović se krajem jula, na veliko iznenađenje, pojavio na treningu Kangasa, čiji je dres nosio već od 2003. do 2005. godine.
Velika želja za rukometom, nakon četvorogodišnje pauze, prevagnula je da se 34-godišnji Nikšićanin vrati na teren. Rame je dobro odreagovalo na početne napore, ali je jasno da će biti potrebno i dosta strpljenja…
“Na početku priprema sam se mučio, što je normalno, ali vremenom sam osjećao da mi je bolje, jer sam jačao rame i trenirao sa ekipom. Rame je dobro, ali nikada više neće biti kao prije, jer nemam jačinu šuta kao nekad, ali sa mojih 34 godine i ne treba da bude kao prije. Ja sam prezadovoljan. Možda nemam šut sa devet metara, ali imam druge stvari, fintu, razigravanje, šut sa šest metara”, nastavlja priču Muratović.
Odluku o povratku donio je sasvim slučajno, jer nije razmišljao o povratku.
“Pošto mi je supruga Španjolka, kad je došlo vrijeme, odlučili smo da se porodi u Vigu. Došli smo u Kangas, pa sam se sreo sa direktorom i predsjednikom Kangasa, sa kojim sam u dobrim odnosima. Pričali o rukometu, a predsjednik mi je rekao da probam da igram, da mi ne bude dosadno, da imam neku razonodu. Uspio je da me nagovori, pa sam tako i probao, i eto sad igram. Drago mi je što sam opet na terenu, jer to me ispunjava. Opet se gledam sa starim igračima i prijateljima, i uživam”.
Alen je posljednju utakmicu odigrao u januaru 2009. godine, u dresu Flensburga, i to prijateljsku, kada je i doživio tešku povredu ramena. Više od godinu je pokušavao da se vrati na teren i nastavi tamo gdje ga je zaustavila bezazlena kontrolna utakmica.
Operacije, oporavak, iščekivanje nijesu pomogli, u maju 2010. godine je stigla konačna dijagnoza da ne može dalje, i to u trenutku kada je bio na vrhuncu karijere.
“To je je bilo teško vrijeme za mene. Povreda se dogodila u trenutku kada sam igrao u odličnoj ekipi, u top ligi kakva je Bundes liga. Ali, i to sam prevazišao, gurao naprijed, bio sam svjestan da su povrede sastavni dio sporta, posebno rukometa koji se igra sa mnogo kontakta. Nijesam jedini rukometaš koji je imao tešku povredu, imali su ih i Šveđanin Oskar Karlen i Španac Oskar Perales. Život, jednostavno, ide dalje. Poslije takvih povreda treba biti smiren i jak u teškim trenucima, jer je život je pun iznenađenja. Meni se dogodilo jedno takvo iznenađenje nakon četvorogodišnje pauze”.
U posljednjem kolu imao je priliku da igra protiv velike Barselone, i kako kaže, mnogi igrači se čude kad ga vide na terenu nakon toliko vremena.
“Nakon meča sa Barsom otišao sam na piće sa Šterbikom, Šarićem i Rutenkom. Nevjerovatno im je što sam se vratio nakon četiri godine, ali i milo, jer se odavno nijesmo vidjeli. Svi su, jednostavno, oduševljeni zbog toga, drago mi je da je tako”.
Kangas je trenutno deveti na tabeli (od 16 ekipa) sa devet bodova.
“Ambicije Kangasa su, kao i uvijek, opstanak u Asobal ligi. To je najvažnije za klub. Ali, ako se ukaze šansa da budemo bolje plasirani na tabeli, zašto da ne, iskoristićemo tu priliku”.
Do maja je sigurno u Kangasu, o daljim planovima trenutno ne razmišlja.
“Živim iz dana u dan, nikad ne znam šta se biti sjutra. Možda se opet povučem iz rukometa, možda nedje odem drugo, možda ostanem u Kangasu. Nikad se ne zna, samo zdravlja”, istakao je Muratović.
Kontinuitet najbitniji za mušku reprezentaciju
Kako kaže, prati igre naših reprezentativnih selekcija i u Španiji, pošto je u Crnoj Gori skoro uvijek bio na tribinama. Veoma je zadovoljan kako igra muška reprezentacija.
“Rezultati su više nego dobri. Momci igraju, bore se i, što je najvažnije, igraju na velikim takmičenjima. Bitan je kontinuitet, jer mladi igrači tako postaju iskusniji. Super se radi i samo tako treba da se nastavi.
Što se predstojećeg Evropskog prvenstva u Danskoj tiče, Alen kaže da je grupa jaka (rivali Hrvatska, Švedska, Bjelorusija), ali “da se može igrati”. – Bitno je da se ekipa bori kao do sada, da niko nema šta da im zamjeri. Mlada smo ekipa i treba vremena za sve – dodaje Muratović.
Za žensku reprezentaciju, koja je u prošloj godini ostvarila sjajne rezultate (srebro na Olimpijskim igrama i zlato na Evropskom prvenstvu), Muratović kaže da je to ekipa koja je dokazala “da može uvijek da se bori za medalju”.
“Tako će biti i na Svjetskom prvenstvu u Srbiji. Imamo dobru mladu reprezentacuju, ako Bog da osvojiće i treću medalju. Samo da nastave kao do sada, i nema zime”, rekao je Muratović.
Diplomirao sportski menadžment
Kada su mu doktori saopštili da ne može više da igra, Alen je izjavio:
“Čovjek treba biti zadovoljan sa svim. Samo da smo zdravi. Biće svega. Upisaću školu za sportske menadžere u Beogradu. Ona traje tri godine. To mi je plan – izjavio je prije tri godine Muratović.
I taj plan je ispunio, jer je u maju diplomirao u Beogradu.
“Ta diploma će mi valjati za budućnost, nikad se ne zna gdje čovjek može da radi. Ta diploma mi donosi mogućnost da radim kao sportski direktor ili da pokrivam neku drugu funkciju u klubu. Najvažnije je iskustvo i praksa, a to imam kao igrač”, kaže Muratović.
Tokom pauze u igračkoj karijeri je plan “prebacio”, jer je nedavno postao i otac. Prije pet mjeseci supruga Anhelika, koju je upoznao dok je prvi put igrao za Kangas, rodila je kćerku Maji. To znači da je budućnost vezao i za Španiju…
“Moja supruga voli Crnu Goru, tako da ćemo živjeti i u Crnoj Gori i Španiji. Pošto je Maji još mala, ima vremena da odlučimo gdje će ići u školu. Dogovor kuću gradi”, uz osmijeh je dodao Alen.
Rekordan transfer u Flensburg
Muratović je karijeru počeo u rodnom Nikšiću, a onda ga je krajem prošlog vijeka u Budućnost doveo Rade Đurđić, kao golobradog momka, tada sa atipičnim skok šutem, igrača koji je kasnije postao strah i trepet za sve golmane planete.
U Lovćen je prešao 2001. godine, i sa cetinjskim klubom osvojio dva trofeja u Kupu bivše Jugoslavije (2002, 2003). Nakon toga je i otišao u Kangas, a onda poslije dvije sezone u Valjadolid, sa kojim je 2006. osvojio Kup Španije.
Godinu kasnije stigao je do polufinala Lige šampiona (te sezone je bio sedmi strijelac Lige šampiona sa 64 gola), gdje je Valjadolid nesrećno ispao od Flensburga. Dvanaest mjeseci kasnije Valjadolid je zastao i u polufinalu Kupa kupova, opet od njemačkog tima, Rajn Nekar Levena.
Partije u polufinalu LŠ protiv Flensburga su mu bila najbolja preporuka za odlazak u Bundes ligu, u Flensburg, koji je, kako je objavljeno, za Muratovićev transfer platio Valjadolidu tada rekordnih 700 hiljada eura obeštećenja, pošto je Alen bio pod ugovorom sa španskim klubom.
Sa reprezentacijom Crne Gore je igrao na Evropskom prvenstvu u Norveškoj, u januaru 2008. godine, gdje je prvi strijelac grupne faze takmičenja sa 24 gola iz 40 pokušaja.
Posljednje mečeve za našu reprezentaciju odigrao je protiv Rumunije u junu 2008. godine, u neuspješnim baraž mečevima za Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj, nakon čega je odlučio da se povuče iz nacionalnog tima…
Vijesti
