Prođe i to, 7 poljskih dana, jako brzo i dinamično. Nismo uspjeli da ostanemo duže, da vidimo i Vroclav, ali će Profa i njegova vojska biti bitku za ukrcavanje na brod koji plovi ka Francuskoj na SP naredne godine.
A počeli smo boginjama, valjda je neko od “djece” koja su većinom u sastavu, morao preležati dječje bolesti. Nastavismo sa temperaturama, gripom, naposljetku i lomom prsta ruke koja je imala najviše pucačke snage od svih, Vuka Borozana. Mnogo je to i za Francusku, a ne nas…
Dobiše nas Mađari, na iskustvo, ništa više, odlijepiše se u 10.minutu na +6 i sačuvaše to, znalački.
Dance smo namučili, drhtali su Hansen i družina sve do sirene i dobiše i oni…na iskustvo, dužu klupu i, gle čuda, uz naklonost sudija. Sviraše korake tamo gdje ih nije bilo, a šetnju danskog igrača prećutaše.
Neka, dobro je to, velikoj Danskoj su protiv Crne Gore i sudije pomogle.
Aferim.
A onda Rusi. Jaki kao zemlja, kompletni, mi bez četvorice. Zaslužena pobjeda.
Neka im je srećno!
Dobili su svi naši šansu, svi se upisali u strijelce, svi golmani odbraniše makar po jedan sedmerac, hrabro, pošteno, odgovorno odigraše.
Od Rada, kapitena, do Lipovine, svi.
I Dača i Profe.
Emira i Mira.
Svi.
Odavno nisam bio sa boljim kolektivom, zaista su svi sjajni.
Moramo istrpjeti njihovu mladost, vratiće nam trofejima.
Valjda će nas sreća pogledati 30.januara na žrijebu i dati nam protivnika koji će biti prečica do Francuske i SP.
Sreća se u sportu zaslužuje, a oni je zaslužuju, i te kako…
Sedmu noć za redom za Vas iz Gdanjska,
Vlado Jovićević
