Mlađan Janović sa Pireja gleda daleko. Sa njim i vaterpolo gigant Olimpijakos.
Stigao je Mlađan iz Galatasaraja. Tursku, kao najmanje kvalitetnu vaterpolo destinaciju, zamijenio je grčkom porodicom gdje košarkaši, fudbaleri, odbojkaši i vaterpolisti dijele bogat kolač. I svima je lijepo.
Uvod iz snova za Mlađana, koji u 32. godini, proživljava novu mladost. Zaslužio je, poslije „mučenja“ u Galatasaraju, gdje su porazi u Evroligi bili bolni i dosadni. Uželio se, kaže, jakih utakmica u kojima se sve zna i ništa ne zna, a najmanje ko će pobijediti.
U Olimpijakosu ima sve. Priželjkuje sa novom ekipom završnicu Evrolige (prošle godine u finalu poraženi od Juga), podrazumijevaju se oba domaća trofeja.
A kakva su razmišljanja ovog vrhunskog igraća o reprezentaciji Crne Gore. Još prije 0limpijskih igara u Riju pričalo se da će se neki posvetiti samo klupskoj karijeri, drugi oprostiti, treći uhvatiti malo predaha.
“Razgovarali smo o budućnosti nakon Rija, rekao sam da neke druge stvari dolaze. Kao Olimpijske igre u Tokiju, za koje kažu da su sjutra. E, nijesu sjutra, već za četiri godine. Ali, otompotom. Mogu samo da kažem da sam izabrao Olimpijakos kako bih bio u dobroj formi i u vrhu”, rekao je Janović.
Možeš li biti malo konkretniji?
“O reprezentaciji ću u aprilu i maju. Razgovaraćemo i vidjeti kakva je situacija. A već sam napomenuo da sam Olimpijakos izabrao da bih bio u formi. Nemam predrasuda, ali bih sačekao da vidim u kakvoj sam formi i da vidim kakva je situacija. Ponoviću da je „Tokio sjutra“, ali za igrače koji imaju 21 ili 22 godine. Ja imam 32 i razmišljam od mjeseca do mjeseca. Igram u jednom od najboljih klubova, miran i spokojan, sa dobrim treninzima i jakim utakmicama”, napomenuo je Janović.
Sta je falilo na 0I u Pekingu, Londonu i Riju da uzmete medalju?
“U Brazilu nije bilo kvaliteta, izbacili smo Mađarsku na pravdi Boga, moramo da budemo iskreni. I to jedinu ekipu koja je mogla da parira Srbiji u finalu. Prošli smo srećno. Prve dvije četvrtine nijesu dobro odradili, a i Šćepo je dobro branio. Mislim da smo u Pekingu bili najbliži, sa naletom iz Malage koji smo mogli da iskoristimo. Ali, neke loše sudijske odluke uticale su na to da se ne ponovi finale EP. Mislim da smo u Londonu imali najbolju ekipu po iskustvu i bilo je najrealnije da uzmemo medalju. Ali, nijesmo. Vidjelo se da u utakmicama za bronzu imamo problem sa psihološke strane. Na neki način, kao da nijesmo znali da igramo takve utakmice. Možda smo se previše zadržavali na polufinalnim porazima, a zaboravjali da je utakmica za bronzanu medalju za dva dana. U svakom slučaju, to je za dublju analizu.”
Kako prebroditi neuspjehe?
“Čovjek se navikne, ako je dugo u sportu, na poraze kao na sastavni dio igre. Ali se što prije moraju zaboraviti, bez obzira što ostavljaju prazninu. Mislim da je fraza svaki put kada kažemo da porazi jačaju. Kao, izgubili smo pa ćemo da se spremimo i… To ne postoji u tom smislu. Realne su samo pouke.”
Znači nema vremena za tugovanje?
“To je gubljenje vremena. Vrijeme i utakmice niko nikad nije vratio”.
Mnogi smatraju da bi sa Nikolom osvojili medalju.
“Nikolina odluka je za poštovanje, a istina da je igrao da bi koncepcija ekipe bila drugačija. Bilo bi drugačije, bili bismo organizovaniji i sa potpuno drugom hemijom u ekipi. Sa Nikolom bismo izgledali kao na EP i igrali finale.”
Nikola je bio najbliži mjestu predsjednika Vaterpolo plivačkog saveza. Nedavno je, ipak, preuzeo funkciju ministra sporta. Jesi li iznenađen?
“U svakom slučaju, dobro je da je neko iz sporta. Siguran sam da ga čeka puno posla, ali Nikola može sa svim stvarima da se uhvati u koštac.”
Kao stariji brat, da li je ponekad bio strog i da li je pretjerivao sa bratskim emocijama?
“Mnogo mi je pomogao u odrastanju, još više kroz reprezentaciju. Nailazio sam na respekt gdje god je igrao. Od starijih igrača, od one velike reprezentacije. Zahvaljujući njemu bio sam prihvaćen na pozitivan način, olakšao mi je da imam pravi odnos. Inače, nikad me nije pritiskao. Mada smo potpuno drugačiji igrači, sa različitih pozicija. Igrali smo i u različitim klubovima, možda da smo igrali zajedno, više bismo razgovarali.”
Od 2003. godine si u inostranstvu. Jesi li se umorio?
“Mnogo i mnogo vremena je to. Zasitio sam se promjena svlačionica, jezika, gradova, kultura… Kao mlađem, lakše mi je padalo. Sa godinama sam uhvatio rutinu, ali u svakom trenutku svjestan da to ili ovo nije moja kuća. Ali, i bliži se kraj karijere, ne mislim isto kao što sam mislio sa 22 godine. Sa 32 osjećam zamor koji nije lako izdržati. Od 12 mjeseci, kući sam možda dva.”
Zadovoljan karijerom?
“Jesam, jesam”.
Ponosan na…?
“Što sam u Francusku stigao sa 19 godina i osvojio sve. Možda će neko kazati „lako je“. Volio bih da oni koji na taj način razmišljaju dođu i osvoje sve to. Dva puta sam proglašavan za najboljeg igrača. U Savoni sam bio najbolji, velika stvar, u konkurenciji velikih. U 2011. godini bio sam najbolji evropski igrač među tadašnjim mađarskim zvijezdama. Igrao sam i igram u dobroj formi i srećan što sam sačuvao kontakte sa ljudima iz inostranstva. Nekadašnji menadžer, a sadašnji predsjednik Marseja, ljetos je bio moj gost. Kontakti su vrlo važni.”
Šta ti nedostaje od kuće?
“Porodica. Osjećam se ispunjeno i sa puno energije se vraćam obavezama poslije novogodišnjih praznika. Kad god sam slobodan kod kuće sam.”
Sestra je i dalje veliki fan?
“Jeste, kako nije. I njena porodica, kao i djeca brata Nikole. Najveća su mi podrška.”
Da li je sreća važan faktor za uspjeh?
“Neophodna. Gledao sam igrače sa potencijalom, ali se nijesu ostvarili i to zbog toga jer su se u nekim bitnim momentima povrijedili.”
Kakvu ulogu igra talenat?
“Ogromnu, ali rad je, ipak, presudan.”
Voliš li da treniraš i kako se radi u Olimpijakosu?
“Bez rada nema ništa. U Grčkoj se, na primjer, vodi računa o šuterskim treninzima, koje prate zadaci i blokovi. Naš trener misli da se igraču koncentracija ne može zadržati ako se trenira duže od sat i 20. Zato su i treninzi usklađeni sa kvalitetom ekipe.”
Zbog čega si napustio Galatu?
“U januaru prošle godine kazao sam ljudima iz Turske da odlazim. Ekipa mi se nije sviđela i na kraju krajeva nije bila dorasla nekim igračima. U LŠ ništa nijesmo mogli da napravimo. Olimpijakos je veliki klub koji je okupio grčku reprezentaciju. Zadovoljan sam trenerom, treninzima, saigračima. Sarađujem sa iskusnijim igračima i zato je, u suštini, bilo lakše da se uklopim.”
Ambicije?
“Niko nas ne pritiska i niko iz uprave ne priča o osvajanju trofeja. Ali, želimo plasman na fajnal-siks i oba domaća trofeja.”
Jesi li uspio da gledaš neku košarkašku ili fudbalsku utakmicu?
“Uglavnom nam se poklapaju termini, a planirao sam da odgledam fudbal. Dobili smo članske karte, ali jedva čekam da osjetim i navijačku atmosferu. Zanimljivo je da navijači uvijek dolaze da nas bodre, tribina je krcata, a i blizina stadiona, dvorane i bazena omogućava brz transport sa jednog na drugi događaj.”
Sa tobom u timu su Hrvati Bušlje i Pavić, da li se družite?
“Mislio sam da ćemo najviše vremena provoditi zajedno. I provodimo, ali ništa više nego sa ostalim igračima. Non-stop smo zajedno, idemo na kafu, a jezik nije barijera. Engleskim jezikom se svi služe, od žene koja radi na trafici, radnika u prodavnici…”
Kakva je perspektiva našeg vaterpola?
“Talenata ima, ali je napravljena velika rupa u godištima i teško je da se nadoknadi. Drugi su ispred nas. Napravili smo grešku jer na vrijeme nije napravljena baza iz koje bi dolazili igrači.”
Da li je vas asove teško odmijenti?
“Uvijek je bilo igrača i uvijek će biti dobre odmjene. Čini se kako se nikad više takav neće roditi, a ono… Od Maradone se mislilo da neće biti boljih, pa evo Ronaldo i Mesi su čak i bolji. Prema tome, treba na mlade da računamo i neophodno je da se sa njima radi.”, poručio je Mlađan Janović.
