U smutnom vremenu kada se dobrota, skromnost i rad gotovo i ne cijene, jedan čovjek je pokazao da su to, ipak, univerzalne i neprolazne vrijednosti.
Odnos navijača ali i običnih posmatrača prema golmanu vaterpolo reprezentacije Crne Gore Milošu Šćepanoviću, između vrelih španskih dana 2008. u Malagi i 2013. u Barseloni, nešto je toliko rijetko i gotovo nezamislivo u profesionalnom sportu – Crna Gora na poseban način voli “crvenu trinaesticu”.
Valjda svaki navijač našeg nacionalnog tima jedva čeka da Šćepanović samo dodirne loptu pa da pusti glas: “Šćepo majstore”. Šta tek reći kada Miloš kroti šuteve igrača Srbije ili Italije, kada u finalu odbrani peterac Mađarima, kada čudesno interveniše i ako mu šutiraju sa pola metra… Heroj iz Malage, heroj iz Barselone, heroj zauvijek…
Prošla je nekoliko dana od finala Svjetskog prvenstva i dočeka naše reprezentacije nakon osvajanja srebrne medalje. Jesu li se slegli utisci i kakav je sada osjećaj?
“Sad već možemo da kažemo da smo se oporavili od poraza u finalu i da smo jednostavno zadovoljni. Tačnije, ne zadovoljno nego prezadovoljni srebrnom medaljom. To je zaista fantastičan uspjeh, prije svega za nas, ali i za naše navijače, državu, i sve ljude koji nas prate i koji se raduju našim uspjesima jednako kao i mi. Drago nam je zbog toga, iako ostaje žal što nismo doveli stvar do kraja. Zaista smo u to vjerovali od početka. Teško je izgubiti finale Svjetskog prvenstva, ali bilo bi neskromno reći da je čovjek nezadovoljan srebrom. Za ovu generaciju to je još jedan u nizu velikih rezultata, velikih uspjeha. Nadam se ne i posljednji”, kaže Šćepanović za “Vijesti”.
Čini se da si ti bio jedan od najtužnijih zbog toga što nije osvojeno zlato?
“Bez obzira što je osvojena srebrna medalja, čovjek poslije izgubljenog finala ne može biti isti čas srećan. Kad se gleda pobjedničko postolje, raduju se treći, raduju se prvi a drugoplasirani su uvijek pokunjeni. Ali, to je, čini mi se, samo u tom trenutku, neposredno poslije utakmice, dok se čovjek malo ne oporavi poslije poraza. A kada se analizira čitavo takmičenje, naravno da moramo biti i te kako zadovoljni”.
“U pitanju je veliki uspjeh i teško se ponavlja. Treba se sjetiti koliko nam je trebalo vremena da se vratimo u vrh svjetskog vaterpola, da počnemo opet da osvajamo medalje. Mislim da smo, bez obzira na izgubljenu bronzu na OI u Londonu, opet u svjetskom vrhu, jer smo na posljednja tri velika takmičenja bili u polufinalu, što je pošlo za rukom samo nama i Italiji. To dovoljno govori, a ako na ovaj način budemo nastavili, ako ne budemo imali kikseve protiv, uslovno rečeno, slabijih ekipa, sigurno ćemo doći do još koje medalje”.
Poslije duže vremena ekipa je kao kolektiv djelovala izuzetno jako, a i pojedinačan učinak svakog igrača bio je na gotovo maksimalnom nivou.
“Poslije tog poraza u borbi za treće mjesto u Londonu, koji je u svima nama ostavio dubok trag i zbog kojeg će ostati žal do kraja naših karijera i vjerovatno do kraja života, ekipa je bila homogenija nego ikad. Nekako su svi bili sabrani, od prvog dana vidjela se želja da se uradi nešto, da se iskupimo za taj poraz, prije svega sami sebi. Ta bronza izgubljena je na težak način, poslije tri gola prednosti izgubili smo je u samom finišu. To je bilo najbolnije i bilo je teško vratiti se, prije svega psihološki, i ući u novi ciklus priprema. Mi smo to uradili na najbolji mogući način, nikome ništa nije bilo teško, jednakim intenzitetom radili smo od početka do kraja”.
“U takmičenje smo ušli svjesni da smo uradili sve što smo mogli. Tokom prvenstva kod nas je rasla vjera da možemo ići sve do kraja. Vjerovali smo kao nikad, imali smo neku nevjerovatnu energiju. Činilo nam se da možemo da izguramo i to finale, ali to nije bio slučaj. Mađari su odigrali zaista vrhunski i nismo im mogli ništa. Sa sportske strane gledišta, čisto smo izgubili utakmicu, a kad se izgubi na taj način, kada ste svjesni da nijeste bolji od protivnika, onda i poraz lakše padne. Zato i imamo razlog više da se radujemo srebru”.
Svjetsko prvenstvo ali i pripreme za Barselonu pokazali su da je baza vaterpolo reprezentacije definitivno proširena. Čini se da za budućnost svjetskog vicešampiona ne treba brinuti?
“Konkurencija mora da postoji, bez konkurencije igrači koji su u reprezentaciji neće biti svjesni svojih vrijednosti, već bi im dolazilo kao normalno i prirodno da budu dio reprezentacije i igraju velika takmičenja. Mislim da će svaki igrač koji kroz jaku konkurenciju uđe u nacionalni tim, iz tog razloga znati više da cijeni to što je u reprezentaciji i da će dati veći doprinos. A će to i za njega lično biti bolje. Imamo nekoliko igrača, od Čučkovića, Draškovića, Sekulića – da koga ne preskočim – koji zaslužuju da su dio reprezentacije. Tu je Saša Radović, koji je bio povrijeđen, pa nema sumnje da će i ubuduće biti dobra konkurencija. Tu su i igrači koji su bili u Barseloni, koji će se uvijek boriti za mjesto u timu, ali koji su već dali veliki doprinos na ovom Svjetskom prvenstvu”.
“Filip Klikovac je izrastao u ozbiljnog, dobrog centra, mislim da se na njega može računiti duži niz godina. S obzirom da je Saša Mišić prvi put igrao na velikom takmičenju za Crnu Goru – igrao je za Makedoniju, ali to se ne može upoređivati – dao je puni doprinos i ispunio ono što se od njega očekivalo. I Igo Kruzija je pokazao da se na njega može računati, uostalom svi su dali maksimum, počev od zalaganja, ponašanja, pa do igre u bazenu. Dakle, ne trebamo brinuti bar za neki kraći period, dok je za neki duži vremenski interval ipak potrebno da imamo veći fond mladih igrača”.
Ispostavilo se, po ko zna koji put, da velika takmičenja, posebno tebi leže…
“Ne bih rekao da mi leže, jednostavno ima nas nekoliko iskusnijih koji smo odigrali veći broj takmičenja i sigurno se lakše nosimo sa pritiskom. Ali, vjerujem da, ako nastave ovako da rade, mladi igrači će brzo stasati i naslijediti nas koji ćemo poslije Olimpijskih igara u Rio de Žaneiru polako napuštati reprezentaciju”.
Kako ste zadovoljni dočekom?
“Doček je bio fenomenalan, kao i uvijek. Naši navijači dočekali su nas na isti način i poslije Londona, to će nam uvijek ostati u sjećanju. “Kupili” su nas od prvog Evropskog prvenstva u Malagi i uz nas su do danas. Pokazuje to i broj naših navijača u Barseloni, mislim da su popunili pola velike tribine. Osjećali smo koliko nas ljudi u zemlji prate i vole, mi smo između sebe komentarisali da ne možemo da zamislimo kako je kod nas u Crnoj Gori i koliko nas ljudi gleda po trgovima i ulicama. Zbog njih bi nam bilo draže da smo sve to začinili zlatom, ali moramo biti na zemlji, moramo biti skromni i cijeniti ono što smo uradili. Moramo biti svjesni da za nešto više trebamo da sačekamo da se poklope kockice i da nastavimo da radimo na isti način kao i do sada”.
Golman Mađara najzaslužniji za titulu
Previše skroman, Šćepanović nikada nije htio da ističe sopstveni učinak. Ali, gledajući sa strane, čini se da je samo zbog toga što je izmaklo zlato reprezentaciji, Miloš ostao bez titule najboljeg golmana (pripala je golmanu Mađara Viktoru Nađu).
“Šta znam, svakako da te titule prijaju i bio bih lažno skroman kad bih rekao da nije tako. Zadovoljan sam svojim učinkom i svojim partijama, na kraju mi je to i najvažnije. Priznanja dođu ili ne dođu, a mađarski golman je potpuno zasluženo dobio priznanje za najboljeg na šampionatu. Posljednje tri utakmice branio je zaista fantastično, sigurno nikad u životu nije branio na tom nivou. Najveće zasluge što je Mađarska osvojila titulu sigurno pripadaju njemu”.
Zbog stanja u klubovima prinuđen da ide u inostranstvo
Čitavu karijeru proveo si u Jadranu, po svemu sudeći došlo je vrijeme da se otisneš u inostranstvo?
“Iskreno, nadam se da će se to realizovati. Ne bih o tome pričao dok se to ne desi. Čitav život sam proveo u Jadranu i moram da kažem da sam, s obzirom na situaciju u našem klupskom vaterpolu, jednostavno prinuđen da tražim drugo rješenje. Da nije tako, ja bih u mojim godinama najsrećniji bio kući, sa svojom porodicom. Ali, naš klupski vaterpolo je na nikad nižim granama od kad se igra crnogorska liga, znači od 2006. godine. Mislim da klubovi nikada nisu bili u većem problemu i lošijeg kvaliteta. S jedne strane dobro se radi sa mlađim igračima, to mogu da kažem za Jadran jer Vladimir Gojković na najprofesionalniji način, onako kao što je radio kad je bio igrač, tako sada radi i kao trener”.
“S te strane dobro je što mladi igrači imaju od koga da nauče, a s druge strane to nije dovoljno jer vjerujem da bi uz te igrače morali da budu dvojica-trojica dobrih igrača kako bi ti mlađi mogli da pobjeđuju, da pariraju i boljim ekipama, da na taj način stiču pobjednički mentalitet, sigurnost i samopouzdanje koji će biti neophodni da bismo ostali u svjetskom vrhu. Mi smo skloni da kažemo da nemamo konkurencije kada smo dobri i najbolji, a kad izgubimo onda kažemo da smo loši. I drugi igraju vaterpolo, i drugi se bave ovim sportom, kao i svim drugim sportovima. Ali, u ovome smo bili najbolji jer smo znali kako se to radi”.
“Ako taj sistem napustimo i ostavimo, ako ne budemo ulagali, ako klubovi nastave da funkcionišu na ovaj način, vrlo brzo ćemo vidjeti kako je dobra i Holandija, i Njemačka, i sve druge zemlje. Ako dovedemo klubove na nivo njihovih klubova, sa svima njima imaćemo velike probleme. To je moje mišljenje i čini mi se da ne griješim. Ako se stanje brzo ne popravi, mislim da ćemo imati problema u budućnosti. Talentovane djece ima i biće ih, ali najvažniji je način na koji se sa tom djecom radi”, zaključuje Šćepanović.
vijesti.me
