Najteži dio posla je kada nekoga trebate predstaviti. O ovoj djevojci siguran sam znate dosta toga ali ipak ne dovoljno da stvorite sliku o njoj. Milica Jovanović – godinama uzdanica crnogorske košarkaške reprezentacije, za mene lično jedan od najboljih predstavnika pravog profesionalca i sportiste.
Djevojka koja igra na pozicijama krila i krilnog centra svoje prve košarkaške korake napravila je u Nikšiću gdje je i rođena. Ima tek 28 godina a opet čini se da je tako dugo prisutna u košarkaškim krugovima što sa druge strane i nije daleko od istine. Ljudi u Crnoj Gori pamte je još dok je nastupala u dresu podgoričke Budućnosti odakle njena karijera kreće uzlaznom putanjom.
Već na početku razgovora napravili smo malo poređenje o tome ko je kome vise pružio. Košarka Milici ili obrnuto.
“Vjerujem da se to dvoje ne može porediti. Košarka mi je prvenstveno dala mogućnost svakodnevnih putovanja, besplatnog obrazovanja, prijateljstava za cijeli život a isto tako i mnogo životnih lekcija koje bih kroz “normalan” život, sigurno mnogo kasnije iskusila. Jedino što sam ja u mogućnosti da pružim košarci jeste velika ljubav, rad i ogromno odricanje”, kazala je Milica na početku razgovora za naš portal.
Već 2009. godine Milica kao jako mlada napušta Budućnost. Vjerujem da i to govori nešto o njoj a njena naredna stanica bila je Španija i Olesa. Tako i kreće evropska avantura koju je obilježila igrama za turske timove – Bešiktaš, Orduspor, Adana, Botaš i Mersin gdje je i završila prošlu sezonu. Izgleda da joj upravo Turska najviše odgovara a Milica će nam otkriti i zašto.
“Tako je, Turska mi očigledno najviše odgovara. Konkurencija je dosta jaka, gotovo svako može pobjediti svakoga i to ne daje previše prostora za opuštanje. Moje prve godine u ItalijiiI Španiji nakon što sam napustila Crnu Goru bile su jedan mukotrpan rad prelaska sa pozicije centra na poziciju krila. Kada sam se prvi put oprobala u Španiji shvatila sam da pozicija koju sam igrala u crnogorskoj i WABA ligi nije pozicija koju mogu igrati u većim takmičenjima”.
Sam način života koji ova djevojka vodi govori o tome da se nekada čini kao da se ne uklapa u današnjicu. A opet, ne radi ništa što bi bilo toliko čudno. Naprotiv. Život van granice otvorio joj je neke nove mogućnosti, ali povratak u njen rodni kraj vrijedniji je od svakog drugog putovanja kojih je bilo na pretek. Njena sigurnost je njena porodica. Tu se osjeća najljepše a u njima nalazi ogromnu podršku i izlaz iz svake situacije. Ono što možda može malo da zabrine jeste činjenica da na njenim socijalnim profilima rijetko kada možete vidjeti da li je pojela neku salatu od hobotnice ili lumpovala do zore u nekom urbanom lokalčiću. Tu su uglavnom preporuke neke dobre knjige uz neizostavnu temu ove predivne igre pod obručima. Upravo su knjige njena druga ljubav.
“Volim da čitam i pišem. Knjige su mi pomogle u mnogim situacijama. Jednostavno se isključim i budem dio neke druge stvarnosti na bar nekoliko sati. Volim da gledam filmove i serije a i preferiram duge šetnje koje mi pomažu da razbistrim um”.
Još 2004. godine Milica je kao kadetkinja osvojila srebro u dresu Srbije i Crne Gore na EP u Italiji.
“Da, mislim da sam tek tada počela da shvatam ka čemu se moja karijera može usmjeriti. Divan osjećaj uz divnu grupu djevojaka i košarkašica”, prisjeća se ona…
Da li postoji neka utakmica koja ti je ostala u sijećanju i zašto?
“Odmah mi pada na pamet prvo Evropsko prvenstvo koje smo imali kao Crna Gora. Morali smo da prođemo B diviziju kako bi došle do najjačeg takmičenja. Ta finalna utakmica protiv selekcije domaćina Litvanije. Sala ispunjena do posljednjeg mjesta a naša igra prosto savršena. Pobjeda i podizanje pehara uz himnu Crnu Gore u pozadini. Ne postoji ljepši osjećaj za jednog sportistu ma koje prvenstvo bilo u pitanju”
Već dugo godina unazad jedna si od nosilaca igre naše selekcije. Da budem precizniji zna se koja je grupa igračica već godinama zaslužna za dobre partije nacionalnog tima. Prethodni evropski šampionat u Češkoj najavljivan kao šansa generacije, završio se baš onako kako to niko nije očekivao. Bez slasti pobjede uz oproštaj kakav sigurno nisu zaslužile Škera i Iva. Čini se da sam odnos prema državi koja se predstavlja nije bio na zavidnom nivou. Kako ti na to gledaš i kako si doživjela tu cjelokupnu situaciju, počevši od samih priprema do potpunog kraha na kraju?
“Iskreno, još uvijek boli kada se spomene. To je takmičenje za koje smo bile najbolje pripremljene, mentalno najviše željele, imale smo atmosferu u timu kao nikada do tada. Odradile smo odličan posao u pripremnom periodu. Naša najbolja košarkašica Jelena Dubljević se povrijedila i od tog trenutka pokušale smo da se skupimo i nadomjestimo taj gubitak još većim radom i motivacijom. Nažalost, ništa od toga nije pokazano na utakmicama. Jedan veliki žal i još veće razočaranje”, emotivna je Milicakoja dodaje:
“Mislim da svi pokušavamo da gledamo naprijed i pripremimo se za sljedeće okupljanje koje je već za nešto jače od dva mjeseca. Budućnost naše reprezentacije je na malom broju igračica koje Crna Gora ima. Ja vjerujem da nekoliko crnogorskih klubova radi vrlo kvalitetno ali mislim da djevojčicama treba motivacija poput dobrih partija seniorki u koje one treba da se ugledaju. Trudićemo se da budemo mnogo bolje počevši već od narednog okupljanja”.
Sjajna Nikšićanka prošlu sezonu započela je kao clan grčkog šampiona Olimpijakosa a završila je u turskom Mersinu. Sada je makar još koji dan slobodna igračica.
“Najbitnije mi je da sam sanirala povrede koje su mi se ponavljale u prošloj sezoni i da spremno čekam neku interesantnu ponudu. Razmišljam pozitivno kako bih bila spremna kada ta prava ponuda i stigne”.
Rijetko kada Milica zaboravi da isprati rezultate i naših ostalih košarkaških selekcija. Uvijek navija srcem, iskreno se raduje svakom uspjehu a ponosna je i na skorašnji rezultat naših kadeta koji su se okitili evropskim srebrom. Za Jovanovićku, dres, grb i himna predstavljaju nešto što se teško može opisati. I zato je za nju svaki uspjeh makar za nijansu veći a svaki neuspjeh makar stepenik bolniji. I tako treba i da bude.
“U svaki meč ulazim srcem i zato vjerovatno toliko emocija ispliva, što pozitivnih što negativnih. Dres, grb, himna… to je jedinstven, najljepši osjećaj za jednog sportistu.
Kadeti su nas oduševili svojom igrom, borbenošću, strašću sa kojom su se borili za dres i grb na grudima. Gledajući njihove utakmice u meni se mijenjalo toliko osjećanja, od sreće i ponosa prema svemu što su dali i žaljenja za onim što smo mi propustile ovoga ljeta. Upravo to želim da osjećam i kada počne prvi meč naših seniora na Eurobasketu”.
Ko je Milica Jovanović kada nije košarkašica?
“Ćerka i sestra prije svega. Najbolje se osjećam u svom domu, sa svojom porodicom i težim da što više vremena koje provedem u Crnoj Gori provedem upravo sa njima. Na kraju krajeva, njihova podrška pomogla mi je da budem tu gdje jesam”.
A Milica je tu, gdje se još samo par košarkašica u već suženom izboru kada smo mi u pitanju našlo. Tu je jer je vjerovala da može a svoju ljubav košarci je nesebično pružila. Sada, očekuje se da uz par njih bude predvodnik nekog novog talasa koji se valjda neće tek tako raspršiti kada dodirne stijenu. Ono što je krasi svih ovih godina jeste jedna velika pozitivna slika koju odaje dok je na terenu i osmijeh koji je u svakom slučaju njen zaštitni faktor. Može da bude primjer mlađima a isto tako imala je od koga šta i da nauči.
I zaista, uprkos tome što su u našoj zemlji svi završili škole za selektore, Crna Gora ima stručnjaka koji može da ove cure usmjeri na pravi put. Roberto je neko ko je ime u ženskoj košarci ali možda ni on sam nije bio svjestan koliko je ovdje zaista potrebno rada. I to ne samo fizičkog.
Ali vrijeme će pokazati, za sada, vjerovaćemo Milici da će krenuti na bolje već od narednog okupljanja. Neka vrijeme pokaže da li je u pravu….
