Andrija Vukčević u Sevilji, odjeknulo je crnogorskom fudbalskom scenom.
Odjekivalo je i kada je Luka Đorđević otišao u Zenit, Marko Bakić u Torino, Petar Grbić u Olimpijakos, a Aleksandar Boljević, Boris Cmiljanić, Anđelo Rudović i Žarko Grbović u PSV.
Nijedan od njih, međutim, nije bar za sada, napravio korak dalje – postao prvotimac velikih evropskih klubova. Rudović i Grbović su se i vratili u Crnu Goru.
„Ja sam za to da mladi igrači idu u inostranstvo, kako bi tamo dostigli nivo koji ovdje ne bi mogli. Siguran sam, međutim, da se to ne radi kako bi trebalo“, kaže Branislav Milačić, koji je u Mogrenu trenirao četvoricu fudbalera (Đorđević, Bakić, Rudović, Grbović), koji su napravili „glamurozne“ transfere.
„Mladi igrači ni ovdje ne dođu do nivoa da budu nosioci igre, a odu u ekipe u kojima sigurno ne mogu da igraju. Da su momci koje sam trenirao ostali još godinu-dvije, siguran sam da bi imali bolji status u klubovima u kojima su, prerano, nastavili karijeru. Ja sam siguran da su se Grbović i Rudović vratili slabiji nego što su bili kada su otišli“, ističe za “Vijesti” Milačić.
Postoji, ističe Milačić, i druga strana priče.
„Čini mi se da je u ovom trenutku važnija sposobnost menadžera nego kvalitet igrača. Mnogo se žuri, moguće i da roditelji vjeruju da je bolje za njihovu djecu da odu što ranije, ali pravom igraču pravi transfer nikada ne pobjegne“, smatra Milačić.
Bilo kako bilo, i na koji god način, odlaskom iz siromašne lige – i igrački i finansijski – mladi fudbaleri dobijaju šansu o kakvoj su sanjali. U borbi za mjesto pod suncem na velikoj sceni, menadžeri, međutim, ne mogu da pomognu, a problem što igrači iz crnogorskih klubova ne mogu da se nametnu u ozbiljnoj i jakoj konkurenciji, ističe Milačić, mnogo je kompleksniji.
„Činjenica je da Crna Gora nikad nije imala ozbiljan klub, već samo ozbiljne igrače. A u današnje vrijeme, iza svakog ozbiljnog igrača stoji ozbiljan klub. Smisao postojanja naših klubova su tri boda na domaćoj sceni, treće mjesto u ligi, budžet za narednu sezonu, a ne interesuju ih mladi igrači i rad sa njima. Naprotiv, omladinska škola za njih je samo namet i teret“, ističe Milačić.
Klubovi pod hitno moraju da shvate da samo ulaganjima u mlade igrače imaju šansu da opstanu u vrijeme ekspanzije fudbalskog biznisa…
„To je posao kojim se bave ozbiljni ljudi, fudbal je postao industrija. Tek kada se pojavi neko ko će shvatiti da ulaganja u mlade igrače mogu da se isplate i da je to jedini put, pričaćemo ozbiljne fudbalske priče. Novac na talentovanu djecu nije bačen novac. Uostalom, šta bismo mi – da nam djeca potpisuju stipendijske ugovore, a da klubovi traže enormno obeštećenje? E, to danas ne može da prođe“, zaključuje Milačić.
Smiješna cifra za “našeg Bejla”
„Kako je moguće da Vukčević, koga smo nazivali našim Bejlom ode u Sevilju za 130 hiljada eura“, pita se Milačić.
„To je smiješna cifra, svako ko se razumije u fudbal i fudbalske tokove smije se tome“.
Kao poređenje Milačić navodi transder napadača Partizana Šaponjića u Benfiku.
„Partizan je dobio milion i po, i to je već ozbiljnija suma i Šaponjić će tamo imati veću pažnju i šansu, nego Vukčević u Sevilji“.
