Ovog ljeta navijači širom svijeta uživali su prateći utakmice Svjetskog prvenstva, zatim su počela kontinentalna prvenstva, pa na kraju i nacionalna. Razloga za uživanje bilo je mnogo, ali ono što posebno raduje svakog normalnog građanina neke države, koji voli fudbal, je nastup državne reprezentacije. E, to je poseban užitak.
Ovog puta naši reprezentativci su se okupili kako bi se spremili i počeli takmičenje u novoosnovanoj Ligi nacija Evrope. Postalo je normalno da na okupljanju reprezentativaca fali dosta njih zbog povreda. Ovog puta povrijeđenih je bilo mnogo. Crna Gore nema široku bazu kvalitetnih reprezentativnih fudbalera, pa je veliki hendikep odsustvo bilo kojeg od njih. Selektor Tumbaković se već navikao, pa smireno podnosi nedaće koje pogađaju našu ekipu. Okreće se onima koje ima na raspolaganju i od njih izvlači maksimum.
Međutim, ovog puta mi je nešto zasmetalo. Kapiten Stevan Jovetić nije doputovao na pripreme reprezentacije, jer je bio povrijeđen. Na moju veliku žalost, povrede su maltene svakodnevica posljednjeg dijela njegove fudbalske karijere. Da nije bilo toga, mislim da bi Joveta bio jedan od najboljih svjetskih fudbalera. No, to po strani, jer hoću da ukažem na nešto drugo. U bilo kakvom zdravstvenom stanju bio, Jovetić se odazivao reprezentativnom pozivu iskazujući veliku ljubav prema svojoj zemlji. Nikad neću zaboraviti odgovor, tada devetnaestogodišnjeg Jovetića tokom emisije na jednoj beogradskoj televiziji na pitanje voditelja koje dođe iz nebuha, kako bi zbunio mladića, za koju će reprezentaciju nastupati. Jovetić, iako veoma mlad, kao iz topa je odgovorio: “Za Crnu Goru, jer je to moja država.”
Kakav je bio tada Jovetićev odnos prema Crnoj Gori, takav je i danas. Iz Tumbakovićevog odgovora zašto nema Jovetića, mnogo nas je zaključilo da je selektor ubijeđen da je Jovetić mogao doći na ovo okupljanje.
Ako smo slabo razumjeli, izvinjavam se Tumbakoviću. Međutim, moram iskazati duboko ubjeđenje da Joveta zbog hira ne bi nikad napustio svoje drugove, iskazao nepoštovanje prema državnom dresu. Zato sam potpuno siguran da je on stvarno povrijeđen i da ga je viša sila udaljila sa ovih reprezentativnih priprema i utakmica. Stevanu Jovetiću bezuslovno vjerujem. Ovo ne pišem zbog Jovetića, niti zbog Tumbakovića, dvije osobe koje izuzetno cijenim i poštujem, već zbog navijača koje zlonamjernici truju kako bi okrenuli leđa našoj reprezentaciji i kapitenu. Brzo će se Jovetić oporaviti i biti na raspolaganju selektoru, pa će ponovo biti njegovog “plesa”pod Goricom. Tumbaković će komponovati, naši igrači izvoditi, Jovetić plesati, a mi navijači uživati i pjevati.
Prvu utakmicu u Ligi nacija odigrali smo u Rumuniji protiv njihove reprezentacije. Kao što rekoh, uvijek smo imali problema sa povredama igrača, ali nikada ovakvih. Bili smo izuzetno hendikepirani odsustvom velikog broja povrijeđenih igrača. Nije nam se dobro pisalo, ali optimizam selektora i igrača prije utakmice i njihov stav da protivnika respektuju, ali da se ne boje niti Rumuna niti bilo kog drugog, djelovao je umirujeće i na navijače. Ispratili smo ekipu sa strijepnjom, ali nada nije izostala. Odigrali smo kvalitetnu utakmicu i dobro se suprotstavili renomiranom protivniku. Nijesam od onih koji ima manir da kuka poslije lošeg suđenja, ali sam u petak veče zakukao perfidni slovački sudija sudio je protiv nas. Naravno, ne smatram da je u pitanju bilo kakva zavjera, jer u teoriju zavjera ne vjerujem, već da je u pitanju slab sudija. Mogu da shvatim da sudija griješi i slabo sudi, ali me uvijek iritira kada neko stalno griješi na štetu moje ekipe.
Ovog puta se to desilo. Sve njegove ključne odluke bile su na štetu naše reprezentacije. I pored toga, igrači su iskazali karakter pa smo uspjeli da odigramo neriješeno, što zadovoljava naše ambicije. Naši reprezentativci su pružili dobru partiju. Oni sa dužim reprezentativnim stažom (Savić, Simić, Tomašević i Vukčević) bili su sigurni i dobri, oni koji nemaju sigurno mjesto u startnoj postavi (Petković, Stojković, Šćekić, Ivanić, Mugoša i Jovović ) sasvim dobri, dok je Boljević, praktično debitant, potpuno zadovoljio. Osvojen bod je značajan, kako bi u konačnom skoru bili ispred Rumuna. Pošto ovo pišem prije utakmice sa Litvanijom, konstatujem da će ovaj bod izgubiti svaki značaj ako njih ne pobijedimo.
Mlada fudbalska reprezentacija Crne Gore odigrala je prijateljsku utakmicu sa Francuskom. Pobijedili smo, što je smisao ove igre. Naši momci su pružili dobru partiju, ali ne znam da li su Francuzi bili godištem adekvatan protivnik. No, bez obzira na to, pokazalo se da u ovoj reprezentaciji ima igrača sa ozbiljnim potencijalom koji će u budućnosti moći s uspjehom da nose seniorski reprezentativni dres. Poslije dužeg vremena imamo selekciju čiji napadači imaju izraženu brzinu. Čekam da se uskoro u mlađim reprezentativnim selekcijama pojavi igrač sredine, sa izuzetnim trkačkim sposobnostima, pa da onda sa više optimizma gledam na budućnost crnogorskog seniorskog reprezentativnog fudbala. Igrači ove reprezentacije moraju svoj potencijal iskazati na sljedećim kvalifikacionim utakmicama. Ako ne steknu naviku da pobjeđuju, makar one lošije od njih, njihova reprezentativna karijera je neizvjesna.
Reprezentativnu pauzu iskoristili su i naši prvoligaški klubovi, a najbolje Budućnost. Njihov trener Govedarica podnio je ostavku, kako reče, zbog privatnih razloga. Rukovodstvo je istu zdušno prihvatilo, da bi mu omogućilo da riješi privatne probleme. Divna priča. Da je Budućnost imala očekivane dobre rezultate, niti bi bilo ostavke, niti ovakve priče. Ovako ovaj klub ulazi u kontinuitet smjene trenera prije kraja polusezone. Dok nas o tome i o novim trenerima obavještava direktor kluba, sportski direktor mudro ćuti. Vjerovatno će sportski direktor obavještavati javnost o finansijskim rezultatima kluba. Dobro je kad sve funkcioniše, makar postavljeno i naopako.
PIŠE: BRANO MILAČIĆ
