Mijatović: Da nijesam fudbaler bio bih doktor i sada bih liječio pacijente od virusa korona

Nakon toga je naš as obavljao ulogu sportkog direktora u kraljevskom klubu.

“Mnogi smatraju da su sportski direktori dobri samo kada treba da se dovede igrač, ali to nije tačno. Uloga sportskog direktora jako je važna, posebno u najvećim klubovima. Sportski direktor je osoba koja kreira projekat jednog kluba i nadgleda kako stvari funkcionišu. On je spona između uprave i stručnog štaba, posrednik koji spaja ponekad zaraćene strane. Takođe može da ima i savjetodavnu ulogu i motiviše igrače i trenere, ako su već igrali fudbal ranije. Sportski direktor donosi novu viziju. Onaj Real nije zavisio samo od predsjednika. Valjda će jednog dana Real ponovo vratiti funkciju sportskog direktora“, kazao je Mijatović, prenosi Mozzartsport.

Mijatović je napravio veliku fudbalsku karijeru, a vrlo lako je mogao da bude doktor.

“Da, vrlo vjerovatno bih sada liječio pacijente od virusa korona. Najveća želja moje majke je bila da postanem doktor. Moja starija sestra je medicinska sestra. Bilo je potpuno logično da sam postao doktor, ili da sam bio u nekoj drugoj grani zdravstva. Čak i danas se dosta interesujem za stvari vezane za medicinu. Možda je to zato što sam kao mali stalno gledao oca na poslu, pošto je bio doktor. Da nijesam postao fudbaler, sigruno bih sada radio sve da pomognem oboljelima od COVID-19“, kaže Mijatović.

Proslavljeni fudbaler je iz podgoričke Budućnosti otišao u Partizan, a onda iz Beograda u Valensiju, pa u Real.

“Moj odlazak iz Valensije kasnije bio je vrlo turbulentan. Došao sam u Madrid 1996. godine i htio da osvojim one najvažnije titule. Shvatio sam da nisam napravio grešku. Imao sam sjajan odnos sa Lorenzom Sajnzom, koji me je i doveo u Real Madrid. Nije to bio samo odnos predsjednika i fudbalera, već pravi porodični. Njegova smrt me je jako pogodila. Uvijek sam bio zahvalan na svemu što je uradio za mene, što mi je pružio šansu da igram za najveći klub na planeti“.

Mijatović je u vrijeme građanskog rata u Jugoslaviji bio veliki prijatelj sa hrvatskim asom Davorom Šukerom.

“Ljudi s više životnog iskustva razumjeli su naše prijateljstvo jako dobro. Prijatelji i ljubav su iznad svega. Međutim, nacionalisti su sve to gledali drugačijim očima. To me nikada nije sputavalo. Niko nije mogao da utiče na moje odluke. Pogotovo ne politički problemi tada. Definitivno smo on i ja dokaz da prijateljstvo ne poznaje granice. Nije to samo slučaj s Davorom i sa mnom, već i sa mnogim drugim hrvatskim i crnogorskim sportistima. Sport treba da bude iznad svega, pa čak i političkih interesa. Sportisti su svakako drugačiji u tom smislu, odvojeni od svega toga, jer nam nije servirano sve što se dešava u svakodnevnom životu. Takođe ne smijemo da budemo veće patriote od nekoga iz Beograda ili Zagreba, koji žive u lošijim uslovima. Mi smo privilegovani, živimo dobro, za nas patriotizam nije opsesija. Sportisti treba da kažu sve što misle, ali ne i da budu opsjednuti“.

Mijatović se još jednom prisjetio gola Juventusu u finalu Lige šampiona 1998. godine.

“Da sam popio rakiju svaki put kada sam vidio taj gol, vjerovatno bih bio pijanac. Gol sam vidio hiljadu puta. Taj momenat mi se zauvijek urezao u sjećanje i biće tu dok sam živ. Najljepši momenat karijere, bez sumnje“.