Dan nakon oproštaja od navijača u dresu ,,Budućnosti” u Sportskom centru ,,Morača” još su prisutne velike emocije kod rukometašice Majde Mehmedović koja će igru naredne sezone nastaviti u Bukureštu.
U ,,Budućnosti” je provela deset godina. Za MNE magazin kaže da, iako je drhtala, fokusirala se na 60 minuta utakmice, dala sve od sebe, ali onda su na kraju meča isplivale emocije. Oduševile su je slike i citati na majicama. ,,Budućnost”, saigračice i navijači imaju posebno mjesto u njenom srcu.
Nada se da će se opet radovati sa saigračicama i navijačima još jednoj medalji evropske Lige šampiona.
Odluku da zaigra za ,,Bukurešt” donijela je isključivo na osnovu toga što je željela da se oproba van poznatog, bila željna dokazivanja i nove priče. Nada se da će se brzo i lako uklopiti u novi tim i da će potvrditi priču Kristine Neagu o Bukureštu kao lijepom gradu.
Izuzetno emotivno veče. Svi su nosili majice sa Vašim likom sprijeda i citatom iz pjesme na leđima, pa smo tako mogli da pročitamo stihove pjesme Dina Merlina ,,Sve dok te bude imalo ja se ne plašim nimalo“ i vidimo suze u očima djevojčica, zatim riječi ,,Sve te čeka kad se vratiš, sve što sanjaš, sve što pamtiš, da te prođe što te muči, samo Majda dođi kući“… Kakav je osjećaj bio odigrati posljednji meč u Podgorici u dresu ,,Budućnosti“ i vidjeti ovakve poruke?
– Pa iskreno, baš je bilo teško. Te natpise i majice sam vidjela tek na kraju meča. A kada sam dobila slike od kluba, trudila sam se da ne zaplačem, tj. da izdržim do kraja meča. Iako sam sva drhtala, fokusirala sam se na 60 minuta utakmice, dala sve od sebe i onda su emocije samo isplivale. Ja sam u ovom klubu bila više od 10 godina. Tu sam odrasla i stekla prijatelje za cio život, ostvarila sve što sam željela. Slike i citati su me, naravno, oduševili. To iznenađenje su mi napravili roditelji zajedno sa sestrama i prijateljima i mnogo sam im zahvalna zbog toga.
Kakva je Vaša poruka navijačima, ,,Budućnosti” i saigračicama?
– Želim da im se zahvalim na svim ovim predivnim godinama. Na podršci i ljubavi koju su davali. Vjerujem da nigdje nema takve atmosfere kao kod nas. Da cijela hala diše istim plućima. Neka zauvijek ostanu takvi, a ja znam da ću ih voljeti pa bilo koju boju dresa nosila. ,,Budućnost”, navijači, saigračice su za mene uvijek na posebnom mjestu u mom srcu. Tako je bilo i tako će ostati.
Možda je ovo i oproštaj od dresa ,,Budućnosti”, ali, prije ,,Bukurešta”, da li mislite da ćemo Vas ponovo gledati u Podgorici, na Trgu Republike pored igračica i stručnog štaba uskoro sa peharom u ruci? Kakve su šanse, može li ,,Budućnost” do odbrane trofeja evropske Lige šampiona?
– San svakog sportiste je da osvoji Ligu šampiona, i bez obzira koliko puta da je osvojite, nikad vam nije dosta. Uvijek se želite vratiti na taj tron. Da će biti teško je nesporno, ali ništa nije nemoguće. Ja se nadam da ćemo se opet svi radovati još jednoj medalji.
Što je prelomilo da se odlučite za odlazak iz ,,Budućnosti” i zašto ste baš odabrali ,,Bukurešt”?
– Nakon 10 godina sam odlučila da probam da igram van ovog poznatog. Željna sam novog iskazivanja. Neke nove priče. Želim sjutra iza sebe pored svih medalja imati i to iskustvo. Jedino je to razlog. Već par godina imam ponuda i uvijek sam taj odlazak odlagala, i mislim da su sad prave godine za to. A ,,Bukurešt” je bila jedna od zanimljivih ponuda, ekipa koja teži ka uspjehu i nekim novim izazovima i ta priča mi se svidjela i prelomila sam za njih.
Interesantno da je upravo ekipa ,,Bukurešta” kao debitant uspjela da se plasira na ,,Fajnal for“. Kakva su Vaša očekivanja od uklapanja u tim i sam rad sa ekipom i trenerom Kimom Rasmusenom?
– Meni je ovo prvo iskustvo igranja vani i ja se nadam da ću se dobro uklopiti u novu sredinu i da ću imati dobru saradnju sa igračicama i trenerom. Sve će za mene biti novo, ali se ne plašim toga. Vrlo sam druželjubiva i komunikativna, tako da se nadam da ću se dobro i brzo uklopiti.
Kakva su očekivanja od samog života u Bukureštu?
– Od moje koleginice Kristine Neagu sam čula samo pozitivne komentare o gradu, tako da se nadam da ću potvrditi njenu priču.
Bojana Radonjić / MNE Magazin
