Crna Gora je uspjela da na 1. Evropskim igrama u Bakuu osvoji medalju. Jedino odličje, bronzu kojom je svoje ime zlatnim slovima upisala u istoriju crnogorskog sporta, osvojila je Marina Raković.
Karatistkinja podgoričkog Omladinca osvjetlala je obraz crnogorskoj sportskoj familiji koja je u glavnom gradu Azerbejdžana učestvovala pod pokroviteljstvom Crnogorskog olimpijskog komiteta.
“Bilo je prelijepo u Bakuu, i za mene jedno sasvim novo iskustvo. Ogroman broj vrhunskih sportista iz svih evropskih zemalja sa samo jednim ciljem – da daju sve od sebe za državu koju predstavljaju. I organizacija je bila perfektna i vodilo se računa zaista o svakoj sitnici, a ja sam ispunila cilj. Dala sam sve od sebe da u borbi za svoju zemlju izborim pobjedničko postolje. Tačno je da sam očekivala više, ali me je od borbe za finale odvojila sporna sudijska odluka protiv domaće takmičarke”, priča za „Vijesti” 27-godišnja Raković, osvajačica četiri bronzane medalje u seniorskoj konkurenciji.
Put do Bakua bio je izuzetno težak za najbolje karatiste, jer su imali samo jednu priliku za vizu a ona je vodila preko borbe za medalje na Evropskom prvenstvu u Istanbulu. Raković je jedina iz crnogorskog nacionalnog tima uspjela da osvoji medalju i plasman među najboljih osam na 1. Evropskim igrama u kategorji do 67 kilograma.
“Za razliku od Istanbula, koji je bio kvalifikacioni, u Bakuu sam bila potpuno rasterećena. Bila sam perfektno pripremljena u svakom smislu i sigurna da ću osvojiti medalju. Mada sam očekivala finale, nijesam uspjela, iako sam vodila do pred sam kraj. Presudio je domaći teren. Ipak sam bila prezadovoljna. Tačnije, nikad srećnija jer je to i bilo najveće takmičenje u istoriji karatea. Nadam se da je ono i stepenica ka prijemu ovog sporta u program Olimpijskih igara. Očekujem to već od Tokija, jer je karate jedan od najmasovnijih sportova u svijetu. Iz takmičenja u takmičenje se vidi da su takmičari sve spremniji, da je masovnije i da se u cijelom svijetu trenira vrhunski”.
Šta bi željela da zaboraviš u prethodnoj sezoni?
“Pa bila je za mene najuspješnija, mada sam najviše bila razočarana kada je naša ekipa u borbama na EP u Istanbulu sudijskom nepravdom spriječena da se plasira u finale. Izgubile smo ekstra meč od Rusije, i na kraju bile pete. Shvatila sam kasnije da nema razloga da budem nezadovoljna, jer je naša reprezentativna ekipa, sastavljena iz samo jednog kluba – Omladinca, pokazala da pripada svjetskom vrhu. Nijesam baš zadovoljna i nepovjerenjem od sportskih institucija, jer za Baku nijesmo dobili iznos neophodan za pravu pripremu, pa je klub morao da obeubijedi dio novca iz ionako skromnog budžeta. Gorak ukus ostavio mi je i podatak da su naši takmičari iz nekih sportova na 1. Evropskim igrama bili zadovoljni ako takmičenje ne završe kao posljednji. A ja sam imala da se živa pojedem što nijesam stigla do zlata. To mi je neshvatljivo, jer valjda čovjek treba da teži da bude najbolji u onome čime se bavi. I na kraju, nije mi ni jasan kriterijum prema kojem nijesam bila u izboru za najboljeg sportistu Crne Gore. No, to mi je samo podsticaj više da u 2016. godini budem još uspješnija. I da, 2016. godina će biti moja”.
A Raković je u 20 godina bavljenja karateom sakupila veliki broj medalja sa velikih takmičenja.
“Sve je počelo još 2006. godine kada sam pobijedila na Evropskom prvenstvu za kadete. Već naredne godine, kao 17-godišnjakinja borila sam se za medalju na seniorskom prvenstvu u Bratislavi. Uslijedila je pauza od 18 mjeseci zbog rođenja kćerke Une, i zaista mi je potom trebalo vremena da se vratim na veliku scenu. Ne u smislu fizičke kondicije i tehnike, već prvenstveno psihološki je bilo teško. Falilo je mečeva, ali sam imala odličan program supruga Žarka, koji je trener u Omladincu, a sada i selektor nacionalne reprezentacije. Osim toga, gurala me je naprijed sumnjičavost okoline, jer ni svjetska šampionka Snežana Perić nakon porođaja nije uspjela da se vrati. Vrijedno sam trenirala i 2013. godine na Tenerifama osvojila prvu evropsku bronzu. Godinu kasnije u Budimpešti sam takođe bila bronzana, a na Svjetskom prvenstvu u Bremenu sam zastala na korak od medalje. To mi je cilj za ovu godinu u Austriji. Tačnije, cilj mi je da karijeru završim kao najuspješnija u istoriji našeg karatea”.
Koliko je još neophodno da preskočiš tu stepenicu i osvojiš najsjajniju medalju?
“Ja sam već spremna. Potvrdila sam to u Zagrebu na top 10 najboljih karatistkinja svijeta. Sa slomljenim prstom i tri mjeseca bez takmičenja pošla sam i pokazala da sam jedna od najboljih. Zaustavljena sam u borbi za finale od Maše Martinović, prvakinje iz Bakua u teškoj kategoriji i to na način da sam do posljednje sekunde vodila sa 2:0, a onda su joj sudije bodovale tri poena za neuspješan napad. Znala sam da mi neće dati da ja iz Crne Gore odnesem prvu nagradu, ali sam svejedno skinula gips i nastupila. I sada će mi biti lakše na takmičenjima jer sudije cijene takmičare koji u kontinuitetu osvajaju medalje i bore se za svaki poen. Čak mi se sada dešava da mi sudije nakon borbe priđu i savjetuju šta da popravim. A ja svakodnevno radim na tome”.
Omladinac je jedna familija
Omladinac je pod Žarkovom stručnom palicom osvojio pet evropskih seniorskih medalja, ali i na šampionatima u mlađim uzrasnim kategorijama je klub dominantan.
“Svakodnevno se i planski trenira, a klub funkcioniše kao porodica. Najbolje u ekipi, Jelena Maksimović, Ana Drašković i ja radimo i kao treneri za početnike. I to četiri puta sedmično, a jednom u deset dana Žarko dolazi, prati i sugeriše šta treba promijeniti. Klub samo tako može da opstane, a on zbog prevelikih obaveza ne može stići da radi sa svima. Ipak, uz njegovu kontrolu plan se u potpunosti dovodi do realizacije, i njegove se odluke ne preispituju. Jeste to malo teško i za nas koje imamo lične treninge, ali valjda će u Tokiju i karate biti na programu OI što bi značilo i mnogo veću podršku”, smatra Marina.
“Imamo sponzora i prijatelje kluba i zaista smo im zahvalni. Mi to vraćamo medaljama i kvalitetom. Od juniora Marija Hodžića klub mnogo očekuje, najtalentovaniji je. Ja, sa druge strane imam najveću volju za upjehom i najviše radim. U slobodno vrijeme volim da gledam borilačke sportove i rukomet. Zahvalna sam rukometašicama na načinu na koji se bore i uzdižu našu zemlju. Možda bih i ja trenirala rukomet da je u Kolašinu bilo kluba kada sam odrastala”.
U trening sali za Novu godinu, Božić…
Marina Raković (tada Kovijanić) je sa sedam godina odradila prvi trening u kolašinskom Gorštaku kod Radoslava Vukićevića, a u tom klubu osvojila je i kadetsku evropsku titulu.
“Pošla sam na trening iz ljubavi prema akcionim filmovima, a nakon prvog dana niko me više nije mogao zaustaviti. Otvarala sam i zatvarala salu nakon treninga, a nije bilo lako. Klub tada nije imao tatami, a hol u kojem smo trenirali je prokišnjavao. Entuzijazma nije nedostajalo pa smo iz te generacije klasu dokazale Suzana Mirković, Slađana Kršikapa i ja. Imala sam podršku majke Milodarke, koja je znala da me sačeka nakon treninga u večernjim satima, dok sam na treninge uvijek išla sama”.
“Najveća podrška i za moje rezultate najzaslužniji je suprug, trener i selektor Žarko. Nemam zbog toga popust, čak naprotiv. Ipak, on svakodnevno inovira, prati svjetske trendove i zato je Omladinac ubjedljivo najbolji u zemlji. Štaviše, u svjetskom smo vrhu. Ja sam trenirala dan nakon povratka iz Bakua, a u sali provodim Božić, Novu godinu… Niti jedan dan ne dozvoljavam da mi prođe bez treninga, uprkos obavezama prema kćerki Uni, koja već sa sedam godina ima pregršta medalja. Moj najveći strah je da propustim trening i čini mi se da bi došlo do opuštanja i to bi oslabilo moju formu, tehniku… Nekada treniram i po četiri puta dnevno i dešava se da sam toliko umorna, ali svaki put dam maksimum na treningu.”
