Borba za prevlast u Fifi u koju su se uključili i najveći svjetski centri političke moći samo je potvrdila da fudbal nije više najvažnija sporedna stvar na svijetu. U podgoričkoj porodici Vukčević shvatili su to prije svih u Crnoj Gori. Uporedo sa školskom, za sve četvoro djece Petra- Pera, obavezna je bila i torba sa opremom za trening.
A Marija je već ušla u istoriju najpopularnijeg svjetskog sporta kao prva Crnogorka, fudbalska profesionalka – pionirka fudbala u Crnoj Gori. Njenim stopama, sa profesionalnim igranjem u Italiji već četiri sezone krenuo je mlađi brat Nikola, najstariji Luka se povukao kao igrač Petrovca, dok o potencijalu 13-godišnjeg Matije već svjedoče snimci na jutjubu i fantastični golovi koje postiže „razornom” ljevicom.
“To nam je nasljedno, Mariju u Italiji zovu Bomber zbog načina na koji sa velike udaljenosti rešeta mreže. I ja se mogu pohvaliti sjajnim udarcem i volim da „odapnem” iz daljine”, kazao je Nikola, koji je sjajnim igrama AZ Pićerno uveo u nacionalnu D ligu i ujedno bio izabran u najbolju postavu lige.
Za razliku od Nikole, kojem je prioritet da brani gol, Mariji je primarni zadatak da ih postiže. I to radi na nevjerovatan način – u svega 22 nastupa za Romu je prethodne sezone postigla 32 gola!
“Spriječila me je povreda koljena, ali sada je sve u redu i svakodnevno treniram sa Nikolom, prema programu našeg kondicionog trenera Marka Jovanovića. Zaista smo mu zahvalni, a o njegovoj stručnosti stigla je potvrda u vidu angažmana sa trenerom Nebojšom Jovovićem u Saudijskoj Arabiji. Ne znam u kojem ću klubu odigrati posljednju, desetu sezonu u Italiji. Imam ponudu za produžetak saradnje i još primamljivih, ali sam najbliža da se preselim u Kjeti. Taj klub ima ambiciju da postane prvoligaš, a ja volim taj entuzijazam. Imam ponuda i sa Bliskog istoka, ali ipak mislim da ću tamo tek nakon predstojeće sezone”.
Da li je bilo teško biti prva Crnogorka koja igra fudbal u Crnoj Gori?
“Samo u početku. Počela sam u Budućnosti, u školi braće Miročević sa generacijom talentovanih fudbalera poput Draška Božovića, Ivana Delića, Petra Vukčevića… i u startu je presudna bila bezrezervna podrška i ljubav mojih roditelja. Ubrzo su me zbog umijeća sa loptom dječaci prihvatili kao jednog od njih i pozivali da igramo i van termina treninga , a trener Janko mi je dao nadimak Mario”, sa osmijehom se prisjeća Marija.
A nevjerovatan talenat krunisala je sa pet golova u dresu Crne Gore u tri meča pretkvalifikacija, koji su omogućili da u kvalifkacijama ugostimo Englesku, bronzana sa Svjetskog prvenstva.
“Već sa 14 godina dobila sam stipendiju i ugovor na četiri godine u tada najboljem klubu bivše Jugoslavije, niškom Mašincu. Oni su imali klub za mlađe, Bubamaru, ali ja sam odmah priključena prvom timu i sa 16 godina sam bila najmlađi strijelac Lige šampiona. Dejan Savićević me je po isteku ugovora odveo u Italiju, u Leće i jako sam mu zahvalna na tome. Igram već devet godina u Italiji i prezadovoljna sam što mogu da radim ono što volim. I brat mi je tamo, doduše 450 kilometara udaljen, ali svaki praznik ili slobodan dan iskoristimo da provedemo zajedno, idemo da gledamo i navijamo jedno za drugo. Ljubav i podrška su najvažniji za uspjeh, osjetila sam to kao jako mala, a i sada je isto, naročito kada doživimo povrede. Stric Pajo i otac Pero su takođe prošli mlađe kategorije Budućnosti, kao i moja braća od strica Marko i Miloš. Sve nas je potreslo kada je Marko zbog povrede morao da prekine karijeru za koju su svi predviđali da će biti blistava i svi mi smo uičili kod Miročevića”, zaključila je Marija.
Nikola je već četiri sezone u Italiji, zahvaljujući najpoznatijem članu familije, Mariji, koja će naredne sezone ispuniti deceniju igranja na Apeninima.
“Iako sam igrao za mladu reprezenataciju Crne Gore na Mediteranskim igrama u Peskari, u našem fudbalu nijesam ostavio neki trag. Svega 13 mečeva u Mladosti, jer me je spriječila povreda. Ipak, nakon oporavka prošao sam pripreme kod Mikija Vukotića, a onda me je na Marijinu preporuku na probu u Potenci pozvao Ranko Lazić, bivši igrač Partizana. Već nakon dva treninga bio je oduševljen i dobio sam ugovor, a u naredne dvije godine samo je bio bolji. No, promjena uprave uticala je da pređem u Pićerno i nijesam pogriješio. To je predgrađe Potence sa 7.000 stanovnika od kojih 2.000 pune domaći teren, ali i idu sa ekipom na sva gostovanja. I trener je sjajan, Mauricio de Paskale, igrao je profesionalno i mnogo sam od njega naučio. Tim prije, jer ne krije da sam njegov miljenik i kako kaže „fudbalski nasljednik”. Svim igračima u Italiji klub rješava pitanje stana i hrane, to se podrazumijeva, a primanja su solidna. U mom slučaju svake godine sve bolje. U svakom slučaju, neuporedivo je bolje nego kod nas u Prvoj ligi. I dobra je stvar što o mojoj karijeri brine Marija, pa i ne znam šta su to agenti, niti moram da im plaćam proviziju”, objasnio je Nikola, koji je od strane navijača proglašen i za najbolje pojačanje kluba prethodne sezone.
Svjetsko prvenstvo u Kanadi bilo je trijumf ženskog fudbala – prepuni stadioni, atraktivan i moderan fudbal sa dosta golova i sve je to prenosio “Eurosport”.
“Ostvarila mi se želja da ženski fudbal zaživi i u Crnoj Gori i da kao kapitenka zaigram u nacionalnom dresu. Uspjela sam da sa pet golova u tri utakmice pretkvalifikacija uvedem Crnu Goru u kvalifikacije za najveća takmičenja. U prethodnim kvalifikacijama za SP u Kanadi smo bile prilično neiskusne, ali sada jedva čekam 17. septembar, kada ćemo pod vođstvom selektora Derviša Hadžiosmanovića krenuti u kvalifkacije za Evropsko prvenstvo. Grupa ja jaka, jer igramo sa Španijom, Portugalom, Republikom Irskom i Finskom. Mi jesmo u prethodnih nekoliko godina napravile ogroman korak naprijed, više ne moramo da igramo pretkvalifikacije, ali smo miljama daleko i od organizacije u našem muškom fudbalu. Za najboljima kasni i Italija, u kojoj su veliki klubovi tek počeli da formiraju ženske selekcije, za razliku od Engleske, Njemačke i Francuske”, objasnila je Marija.
Nikolu u Italiji prekomandovali i nazvali “virus za napadače”
Iako je u Crnoj Gori igrao zadnjeg veznog, Nikolu u Italiji zbog visine od 187 centimetara više koriste na mjestu štopera.
“U Italiji je sve taktika, nevjerovatna pažnja se poklanja sitnicama, detaljima. Ukoliko rival ima sjajnog špica onda me prekomanduju da igram „flastera”. A to mi nekako dobro ide i nerijetko uspješno obavim posao. Stižu čestitke, a u tamošnjoj štampi su me označili kao „virus” za napadače. Onda slijede i nagrade, ne samo ugovorene premije… U Italiji jako vole fudbal, a i mentalitetom su nam slični. Imam dobrih ponuda, ali ne isključujem mogućnost da ostanem, jer ću sada biti više na „udaru” javnosti i skauta, jer Pićerno igra jaču ligu. Postigao sam tri gola u 25 nastupa, a povreda jagodične kosti na startu šampionata uticala je da ne uradim još više. I u Potenci godinu ranije u D ligi sam u 27 nastupa dao četiri gola”, ističe Nikola Vukčević.
Tekst: Vijesti
FOTO: Savo Prelević
