Luka Šuljagić je rekao “dosta”, odlučio je da je vrijeme da završi igračku karijeru i okrene novu stranicu u svom životu.
Dugogodišnji crnogorski odbojkaški reprezentativac je odluku donio skoro godinu nakon što je odigrao posljednju utakmicu – 23. februara 2019. godine, u dresu Jedinstva protiv Budućnosti u Podgorici, u revanšu polufinala Kupa Crne Gore.
Sa nepune 34 godine, Šuljagić je igrački mogao još da pruži odbojci, ali ispriječili su se neočekivani zdravstveni problemi, zbog kojih prošle sezone nije ni odigrao završnicu domaćeg Kupa i prvenstva. Zbog kojih nije mogao ni sa reprezentacijom da nastupi na Evropskom prvenstvu, prvom velikom takmičenju u istoriji naše odbojke…
“Iskreno, dugo sam se dvoumio i razmišljao, svašta mi je prolazilo kroz glavu. To je, otprilike, trajalo do Nove godine, već nakon toga mi je postalo jasno da fizički, jednostavno, neću uspjeti da se vratim, jer sam zbog zdravstenih problema bio izgubio dosta kilograma. Te kilograme sam, naravno, vratio, međutim izgubio sam dosta mišića. Za mjesec dana punim 34 godine, i ljudi koji se bave sportom i koji su u tim poznim sportskim godinama, znaju o čemu pričam i koliko se teško vratiti u formu. Uz to, problem sa ramenom vučem već godinama, i znam da bi mi to bilo mučenje, jer bi krenuli i bolovi, injekcije i snimanja. Jednostavno, i pored najbolje volje i želje nisam imao snage da nastavim sa odbojkom”, ekskluzivno za “Vijesti” o odluci da završi karijeru govori Luka Šuljagić.
Između ostalog, ostaće zapisano da je Šuljagić prve odbojkaške korake napravio u rodnom Prijepolju, a da je karijeru završio 50-ak kilometara južnije, u klubu iz Bijelog Polja.
“Mislim da svaki sportista, čak i oni najbolji, kada završe karijeru pomisle da je moglo bolje, a kamoli ja. Naravno da je uvijek moglo bolje i jače, nekad je nedostajalo i sreće, a nekada malo i pameti”, ističe Šuljagić.
Kad pogleda unazad, kaže da, ipak, može da bude zadovoljan.
“Ispunio sam jedan od ciljeva iz snova, a to je da zaigram u Italiji. Igranje u Italiji mi je donijelo mnogo što se tiče odbojke i samog odnosa prema odbojci, shvatanja i doživljavanje tog sporta. Igranje u Prvoj ligi Italije je najsvjetlija tačka u mojoj karijeri, jer je to, znamo svi, najkvalitetnija liga na svijetu”.
U dva navrata je nosio nosio dres Budvanske rivijere.
“Veoma dobro pamtim sezonu (2013/2014) kada smo ušli među 12 najboljih ekipa u Ligi šampiona, kada smo igrali i ispali protiv ruskog Belogorja. To je, možda, moja najdraža sezona u karijeri, nikada neću zaboraviti te momke, tu ekipu i energiju koju smo imali, i želju sa kojom smo igrali i borili se. To se, stvarno, ne zaboravlja”.
Iako nije rođen u Crnoj Gori, Šuljagić je za “crvene” uvijek igrao srcem, davao je maksimum od sebe na terenu, bio je dio reprezentacije od obnavjanja crnogorske nezavisnosti, zaključno sa posljednjim, istorijskim kvalifikacijama za EP.
“Moram, naravno, da izdvojim i taj osjećaj kada smo sa reprezentacijom Crne Gore prvi put izborili plasman na Evropsko prvenstvo. To smo svi priželjkivali sve te godine unazad, borili smo se i na kraju uspjeli. Igrom slučaja nisam otišao na to Evropsko prvenstvo, ali kao da jesam, zato što sam putem malih ekrana bio uz te momke, znao sam koliko uživaju u tom velikom takmičenju i koliko su zaslužili da ga igraju.”
Evropsko prvenstvo je, kako, kaže, trebalo da bude kruna njegove karijere.
“Nakon tog Evropskog prvenstva, moglo je da bude još jedno, ja sam i zamišljao da će to da bude tako. Međutim, u životu ništa ne može da se planira i bilo mi je teško što nisam igrao na EP. Zaista sam se ljetos potrudio da se vratim i pored savjeta ljekara da to ne radim. Ja sam probao, ali sam vidio da nisam u stanju i morao sam, jednostavno, da se pomirim sa činjenicom da nema ništa od mog učešća na EP. Ali, srećan sam bio što moji dugogodišnji saborci mogu da osjete čari Evropskog prvenstva. A ja sam u kvalifikacijama pomogao koliko sam mogao, barem zbog toga mogu da budem srećan i zadovoljan.”
13 klubova je u karijeri promijenio Šuljagić. Prvu afirmaciju je stekao u Budvanskoj rivijeri, u koju je stigao 2001. godine iz FAP Livnice Prijepolje. Nakon šest sezona, prvi inostrani angažman je imao u Francuskoj, u Turkoanu, 2007. godine. Nakon toga je igrao u Kaknju (BiH), Kalipu, Padovi (Italija), ponovo u Budvanskoj rivijeri (dvije sezone), Tjumenju (Rusija), grčkom Aleksandropulosu, Kanu (Francuska), Ređo Emiliji (Italija), rumunskoj Arkadi, francuskom Ajačiju i na kraju u bjelopoljskom Jedinstvu
Nastup naše reprezentacije na EP (dvije pobjede u pet mečeva, jedan set je falio za prolaz u osminu finala) Šuljagić ocjenjuje vrlo dobrim.
“Pored svih prognoza i statusa autsajdera koji smo imali tamo i debitantskog učešća na EP, uopšte to nije bilo loše. Falilo je samo iskustva, možda samo jedno veliko odigrano takmičenje prije ovog da bi se prošla grupa. U toj utakmici sa Češkom odlučila je sreća, staloženost i sjajan dan njihovog ljevorukog korektora, koji, mislim, uz dužno poštovanje, nikada više u životu neće tako odigrati. I pored svega toga, tvrdim da smo jača ekipa od Češke, ali, eto, nije nam se dalo. U svakom slučaju, ocjena je pozitivna što se tiče učešća naših momaka na EP.”
Dileme nema, Šuljagić će ostati u sportu, u odbojci.
“Pokušaću u rodnom Prijepolju da pomognem odbojci, da je vratim na mjesto gdje je nekada bila. Prijepolje je grad koji je dao kapitena reprezentacije Srbije (Nemanja Petrić, bivši primač Budućnosti, prim.a.), dao je dosta drugih dobrih muških i ženskih igrača. Potrudiću se da svojim iskustvom, energijom i znanjem doprinesem da se bar približimo onome što je Prijepolje predstavljalo u odbojci. Uglavnom, želim da radim sa djecom, i idem ka tome da u najbližoj budućnosti radim sa najmlađima, da na njih prenesem sve svoje odbojkaško i uopšte sportsko znanje.”
Prijateljstva iz odbojke ostaju za čitav život
Dok vodimo razgovor, iz Šuljagića naviru emocije, jer su mu odbojka i sport uopšte mnogo dali.
“Ja bih bio srećan ako bi bar petoro djece, koji pročitaju ovaj članak, počelo da se bavi nekim sportom, da se nauče fer-pleju. U sportu je sve jasno, postoje pravila, imaju sudije, ne možeš da odstupaš od toga i to su najbolji postulati kako dijete treba da odraste u dobrog i fer čovjeka. To što sport može da pruži čovjeku, malo što drugo na svijetu može.”
Kako kaže, “sva prijateljstva koje je stekao igrajući odbojku, naročito u Crnoj Gori, a i širom Evrope, ostaju za čitav život”.
“To me čini posebno ponosnim, kao i to što sam ostavio pozitivan trag u odbojci i što sa zadovoljstvom mogu da sretnem bivše saigrače i trener, sa kojima ću uvijek biti iskren drug i prijatelj”, zaključio je Šuljagić.
