Niko nije očekivao da “sokolovi” u tuđini podijele bodove s Rumunijom, “razmontiraju” Kazahstan pred svojim navijačima, bace na koljena favorizovanu Dansku usred Kopenhagena i ugnjezde se na vrhu tanele E grupe.
Sselektor Ljubiša Tumbaković tvrdi da situaciju drži pod kontrolom.
– Ne plašim se euforije koja je zavladala u crnogorskoj javnosti i medijima. Niti bilo kog rivala u grupi. Nikoga i ničega. A, najbitnije mi da je svlačionica ostala mirna. Još poslije remija u Rumuniji dogovorili smo se da slavlja ne traju više od jednog dana, jer i pored odličnog starta nismo još ništa završili u kvalifikacijama. Za sada svi poštuju datu riječ – otvara priču za beogradski list Danas iskusni stručnjak.
Da li vam je fenomenalan start u isto vrijeme olakšao psihološku pripremu ekipe za naredne izazove?
– Jeste i to prilično, jer su pozitivni rezultati oduvijek bili najprirodniji i najbogatiji izvor samopouzdanja. Vidim, čujem i osećam da momci veruju u ono što svi zajedno radimo. Veruju i da mogu još mnogo toga da pruže. A ko ne misli da nije u stanju da ide za svojim snovima taj onda nikada neće ni moći da ih ostvari. U takvoj situaciji je nama iz stručnog štaba lakše da im “nametnemo” obaveze.
Stalno ponavljate da vam je poslije preuzimanja ekipe bilo najvažnije da je stabilizujete. Šta je to što ste donijeli, promijenili, izbacili…?
– Ne bih da ulazim u “sitna crevca”, jer bi to onda bilo indirektno prozivanje ili vrijeđanje mojih prethodnika, a meni takvo nešto ne pada na pamet, jer ih sve poštujem. Zato bih odgovor sažeo u riječ – disciplina. Volim i tražim red. Od prvog dana okupljanja do razlaza, van terena podjednako koliko i na terenu. Kroz cijelu svoju trenersku karijeru insistirao sam na pravilima i njihovom poštovanju.
Koliko vam u tom uspostavljanju reda znače borilački karakter vašeg pomoćnika Zorana Mirkovića, čovjeka koji se kao igrač nikada nije štedio na terenu, a do skora je išao u njihovim “cipelama”?
– Godinama sam ga trenirao, a sada mi je kolega, čiju fudbalsku filozofiju i veliko iskustvo sa terena izuzetno poštujem. Umije da dopre do igrača i kroz priču im dodatno objasni šta od njih zahtjevam. Na svoj specifičan, autoritativan način. Kao neko ko je do skora jeo njihov “hljeb”, a krvavo i pošteno je zaradio svaki njegov komad.
Svi kada kažu Crna Gora pomisle na Stevana Jovetića. Ima li vaš tim još aduta sem ovog sjajnog napadača?
– Svi sve znaju o vrhunskim fudbalskim kvalitetima Jovetića, a onima što ga gledaju u reprezentaciji poznata je i Stevanova strast s kojom igra za svoju zemlju. Njegovo umijeće i motivisanost su naš glavni timski pokretač. U tome ima veliku podršku sjajnog defanzivca Stefana Savića. Ostali ih prate. Ali, najveći adut ovog tima je zajedništvo. Sve rade kao grupa. I to im se polako, ali sigurno vraća.
Šta je to što biste voljeli da je u igri “sokolova” malo ili mnogo bolje?
– Spadam u trenere koji vole da kroz kvalitetnu i lijepu igru dođu do rezultata. Ne kažem da naša to nije, ali priznajem da nije uvijek lijepa za oko. Radimo na tome, a u isto vrijeme dobro napredujemo u skupljanju bodova. Ne bi baš valjalo ni da se umire u ljepoti, a ređaju “nule” na računu. Polako, bitno je da se vidi napredak. I da ima prostora za nove pomake.
Po starom nepisanom balkanskom fudbalskom pravilu predsjednici Saveza vole da zabadaju nos tamo gdje im je mjesto. Miješa li vam se Dejan Savićević u posao? Ima li pravo na to kao neko ko je napravio velike stvari kao igrač?
– Fudbalski savez Crne Gore je možda i najorganizovaniji u okruženju. Tačno se zna ko šta radi i za šta odgovora, pošto je napravljena precizna i striktna podjela zaduženja. Tako je i sa Savićevićem. Zna se šta je bio nekada i šta je sada. Nas dvojica smo te stvari razgraničili još kada smo razgovarali o mom dolasku.
San o selektorskom poslu ostvarili ste tek na klupi naših komšija iako ste toliko puta bili manje ili više blizu preuzimanja nacionalnog tima svoje zemlje. Žalite li zbog toga?
– Bio sam “dežurni selektor” ili, možda bolje rečeno, vječiti kandidat za šefa struke nacionalnog tima Srbije. Nekada samo po novinama i fudbalskim kuloarima, a nekada zaista. I ništa od toga. Iz raznih, sada nebitnih razloga. Ne, nije mi žao, a trenutni posao mi predstavlja izuzetnu trenersku satisfakciju, izazov i zadovoljstvo. Pronašao sam se u ovome.
Da li biste i da se opet “pronađete” i pored aut linije sa srpskim selektorom Slavoljubom Muslinom, kao kada ste vodili bitke na klupi Partizana i Crvene zvezde?
– Uvijek sam volio večite derbije, a ovaj bi bio poseban. Siguran sam da će Srbija otići u Rusiju, možda čak i prva od selekcija sa prostora bivše Jugoslavije, a bilo bi super da joj se pridružimo i mi iz Crne Gore. Trudimo se svim silama.
Ljubiša Tumbaković je prošao sve i svašta u fudbalu. Igrao ga je, osvajao trofeje kao trener, selektirao ekipu kao sportski direktor i učestvovao u vođenju kluba iz fotelje potpredsjednika.
– Nikada ne reci nikad, ali ne bih mogao sebe da zamislim u ulozi menadžera. Mislio sam da ću duže potrajati kao član uprave, jer mislim da je moje iskustvo moglo biti od velike koristi mladim igračima Partizana. Ali, nije se moglo s ljudima koji nemaju veze s fudbalom, a imaju moć. Nisam htio da budem u istom košu sa svinjskim trgovcem, koji je postao predsjednik kluba.
