U ponedjeljak, u 8 časova i 13 minuta, iz Rukometnog saveza Crne Gore stigla je poruka sa prvim spiskom novog selektora Vladimira Šole, na kojem se našlo i ime 17-godišnjeg Cetinjanina, Mirka Latkovića.
To je trebalo da bude nagrada za dječaka koji je prošlog ljeta predstavljao Crnu Goru na šampionatima Evrope za kadete u Podgorici i juniore u Portugalu, te u prvenstvu Slovenije dao 20 golova za Dobovu, a za matični Trimo Trebnje 113 na 14 mečeva Omladinske lige.
Ali, šest sati kasnije, na isti način RSCG je obavijestio javnost o šokantnoj odluci – mladi desni bek je odbio poziv Šole i odlučio da u budućnosti igra za Sloveniju, čiju A selekciju vodi njegov trener iz Trimo Trebnja, Uroš Zorman.
– Odluku ne shvatam i, iskreno, ne razumijem. Ali, želim da istaknem da imamo jasan plan i da su tu oni koji su spremni da ga u potpunosti slijede i dožive igranje za nacionalni tim kao čast – rekao je Šola.
Latković nije prvi Cetinjanin koji je odlučio da igra za “deželu”, jer je prije njega isti takav potez povukao i Miljan Vujović. Možda je na njegovom ne baš sjajnom primjeru mogao da uči momak kojeg su čelnici našeg rukometa predstavljali kao “novu veliku stvar”, jer je nekadašnji golman Lovćena i Celja, koji je od ovog ljeta u njemačkom Štutgartu, za Sloveniju posljednji put nastupao na Svjetskom prvenstvu 2021. u Egiptu.
Zbog čega je Latković, koji slavi 18. rođendan za četiri dana, odlučio da ubuduće nosi dres Slovenije, iako je do sada bio na svakom okupljanju mlađih selekcija?
Da li smatra da će u novoj reprezentaciji imati veće šanse za dobre rezultate, da će u karijeri finansijski bolje proći kao Slovenac, da će imati šansu da sa “deželom” osvoji medalju, da li je nečim nezadovoljan… Na ta i mnoga druga pitanja mogu da odgovore samo on, njegova porodica i menadžeri.
Nisu dva mlada Cetinjanina jedini crnogorski rukometaši koji su odlučili da ne igraju za “lavove”. Mojkovčanin Darko Stanić je blistao između stativa, Nikšićanin Ivan Nikčević i Beranac Mijajlo Marsenić bili kapiteni Srbije, ali je njihova odluka da nose dres “orlova” donekle i razumljiva, jer se izjašnjavaju kao Srbi.
Isti argument može da iskoristi i Aleksa Kolaković, sin proslavljenih sportista i stručnjaka Igora Kolakovića i Sandre Kolaković, koji je u mlađim kategorijama igrao za Crnu Goru, a kasnije postao reprezentativac Srbije. Taj izgovor Latković i Vujović nikako ne mogu da imaju.
I Goran Stojanović i Žarko Marković, koji su bili dio prve crnogorske reprezentacije u bilo kom sportu na velikim takmičenjima, Evropskom prvenstvu u Norveškoj 2008. godine, odlučili su da promijene nacionalni tim.
Kod njih je presudio finansijski aspekt, jer su dobili veliki novac da zaigraju za Katar, sa kojim su bili vicešampioni svijeta 2015. godine. U bogatu državu na Bliskom istoku su kao tinejdžeri otišli i sada 26-godišnji Nikšićanin Jovo Damjanović i dvije godine mlađi Mojkovčanin Jovan Gačević, koji su igrali za tim Valera Rivere na velikim takmičenjima.
Na pregovorima u Kataru su 2017. bili i Vuko Borozan i Nebojša Simić, ali su odustali od promjene reprezentacije. I Branko Vujović je namjeravao da igra za Poljsku, ali je sve propalo kad je njegov trener iz Kjelcea, Talant Dujšebajev, napustio selektorsku funkciju.
Simić i Vujović su sada lideri “lavova” i miljenici javnosti. Navijači su im sve oprostili, zaboravili da su se kolebali kada je stanje u crnogorskom muškom rukometu bilo gore nego sada, jer nose igru reprezentacije.
Možda bi i Latković još jednom mogao da razmisli o odluci, jer još nije kasno da se pokaje i ne dođe u rizik da ostane i bez crnogorskog državljanstva.
Kada se sabere, čak 10 igrača iz Crne Gore je igralo, igra ili će da igra za druge reprezentacije. Da smo Francuska, mnogo je…
