Plesao je na terenima Slovačke protekle sezone, baš kao i u Crnoj Gori postao je najbolji strijelac tamošnjeg šampionata, a sada ga sa reprezentacijom očekuje nastavak kvalifikacija za Evropsko prvenstvo. O svojim počecima, odrastanju, Zeti, Zvezdi i njegovoj ljubavi prema automobilizmu razgovarali smo sa Nikolom Krstovićem.
Eksplodirao je ove sezone u Dunajskoj Stredi i sa 18 golova najbolji je golgeter, a bio je i u idealnom timu.
KARIJERU ZAPOČEO KAO GOLMAN
Na početku zanimalo nas je da se prisjeti početka. Kako je zapravo i počela njegova priča sa fudbalom?
“To većina zna. Bilo je školsko takmičenje, ja sam bio golman i tu je bio trener Dragoljub Đuretić koji je imao par svojih igrača i došao je da ih isprati. U finalu sam odbranio dva ili tri penala na betonu, on me je pozvao i krenuo sam karijeru kao golman. Čak imam i par priznanja za najboljeg golmana. Onda mi se par puta dešavalo da krenem kao golman da dam gol na male golove na kojima djeca igraju, kako sam bio malo veći od ostale djece i desilo se par puta da mi oduzmu loptu i postignu pogodak na prazan gol iako smo vodili tri, četiri ili više razlike. Tu me je on prebacio da igram pozadi sa Srđanom Krstovićem dok nismo počeli na veliki fudbal. Negdje prije pionira Dragoljub me je stavio na napadača i od tada kreće karijera kao napadača“, prisjeća se Nikola.
U dresu Zete bio je sjajan. Odlične partije kao i titula najboljeg strijelca 1. CFL u sezoni 2018/19 nije promakla ni Crvenoj zvezdi. Nikola kaže da mu je priznanje za najboljeg strijelca itekako značilo pred odlazak u Beograd.
“Godinu dana ranije sam izgubio titulu od Igora Ivanovića, on je imao gol više, a nisam dao gol na posljednjoj utakmici i onda sam se zakleo da te godine moram biti najbolji strijelac. Nije to dobro počelo, mnogo sam promašivao prvi dio sezone, bio sam nervozan, više nego prethodne dvije godine. Trebalo je da dođe na svoje, a nije došlo – sve zbog moje nervoze. Nakon što sam potpisao ugovor sa Zvezdom bio sam mnogo rasterećeniji, u drugom dijelu sezone postigao sam 12 golova, bio ubjedljivo najbolji strijelac, najbolji igrač lige i bio u najboljem timu. Mnogo mi je to značilo, dodatni podstrek da se u Zvezdi dokažem. Svi znaju kakve su bile te dvije godine tamo – mnogo teške, ali sam izvukao ono najbolje, naučio sam mnogo o životu i fudbalu, napredovao sam, što se iskazalo sada u Dunajskoj Stredi“
Danas, Zeta je u velikim problemima. Prvi šampion je ispao iz Druge lige i tek predstoje teški dani.
“Zetu je uvijek krasilo to da ima barem pola tima iz Zete – koji su prošli mlađe kategorije kluba, a ove godine je bio samo jedan igrač, Filip Kalačević. To govori koliko se loše radilo, otišli su svi treneri koji su radili sa nama, palo je to sve na dosta niske grane, iako su i ove godine omladinci i kadeti Zete bili pri vrhu, ali taj prelaz iz omladinaca u prvi tim je veoma težak u zadnjih par godina za Zetu. Mislim da mlađi igrači koji su došli iz omladinaca u prvi tim nisu imali prave starije igrače da uče od njih. Ja kad sam došao imao sam par iskusnih igrača koji su svakodnevno dijelili savjete. Nekad je bilo teško, nekad ne igraš, nisi toliko dobar da počneš meč. Iako sam nekad bio najbolji strijelac, dam sedam golova pa ne igram kod Duška Vlaisavljevića, ponekad uđem sa klupe što je veoma dobro. Hoću da kažem – sada nema ko da daje kvalitetne savjete i niko neće da se posveti toj djeci koliko bi trebalo“
“KADA JE STIGAO POZIV ZVEZDE IŠAO SAM KROZ ZETU I SVIRAO”
A poziv iz Beograda – ostvarenje sna.
“Imao sam dosta ponuda tada, ali mi je san bio da zaigram za Crvenu zvezdu. Kada je stigao taj poziv, išao sam kroz Zetu i svirao svima, bio sam mnogo srećan. Toga dana smo imali utakmicu sa OFK Titogradom nakon koje sam trebao da odletim za Beograd na ljekarske preglede. Utakmica je odložena zbog jakog vjetra, tako da sam se ja odmah spakovao. Samo sam htio da idem u Zvezdu. Otišao sam, odradio ljekarske preglede i prihvatio da na ljeto odem tamo. Ali kad sam došao tamo – bilo je mnogo teško. To mi je bio teži period privikavanja nego kad sam iz kadeta direktno prekomandovan u prvi tim one godine kad su u Prvoj crnogorskoj fudbalskoj ligi bile izjednačene Sutjeska, Zeta, Budućnost i kad nisi mogao nigdje da pođeš i budeš siguran da uzimaš tri boda kao što je danas slučaj“
Osjećaj igranja na prepunoj beogradskoj “Marakani” je neopisiv. Tokom gledanja snimaka utakmica u kojima je igrao i sam priznaje da nije mogao da vjeruje da toliko trči.
“Iskreno da kažem sebe kad sam gledao poslije utakmica koje sam igrao, nisam mogao da vjerujem da sam toliko trčao. Napravim tri, četiri sprinta po 50 metara i ne osjećam umor. Ježio sam se i na klupi, svaki gol proslavljao kao da sam ga ja dao, taj osjećaj se ne može opisati. Ulazak u Ligu šampiona sa Zvezdom nema cijenu. Neko bi platio milijardu da je mogao da bude dio te grupe. Zahvalan sam Bogu i Zvezdi što sam bio dio tog tima, najboljeg Zvezdinog od 1991. po mom mišljenju“
Ipak, utisak je da nije dobio baš preveliku šansu u Beogradu – ironije radi, više je prilika za igru dobijao kada je utakmica bila neizvjesna nego pri velikim vođstvima njegovog tima.
“Veću sam šansu dobijao kada su bili gusti rezultati nego kada je prednost bila tri, četiri razlike. Proveo sam mnogo vremena zagrijavajući se pored aut linije, ali šta da se radi. Ne kažem, dobio sam šansu u kvalifikacijama za Ligu šampiona prije nego što sam otišao u Dunajsku Stredu. Nisam je iskoristio, dao sam 2-3 gola, to nije dovoljno za klub kao što je Zvezda. Baš tada kada sam postizao golove, najbolji igrači su ulazili u formu i bili su najbolji kad sam ja otišao. Dao sam svoj maksimum, možda sam iskoristio, možda nisam. Falilo mi je malo više utakmica da pokažem svoj pun potencijal“
Međutim, zahvalan je Crvenoj zvezdi na svemu što mu je pružila. Nije bio lak period, ali kako kaže – jedan od najljepših u životu.
“Zvezdi sam zahvalan za sve što su mi dali, to je jedan od najljepših perioda u životu iako mi nije bilo nimalo lako, ali nikad niko to nije vidio. Nisam bio nezadovoljan, tako je kako je, dolazio sam na svake pripreme kao da ću srušiti sve samo da dobijem minute. Krvavo sam ih i zarađivao, sve svojom zaslugom. Kasnije sam našao i ženu svog života tamo, dobio dijete, tako da sam zahvalan Zvezdi, dala mi je mnogo“
AUTOMOBILIZAM – VJEROVATNO I VEĆA LJUBAV OD FUDBALA
Mnogo sportista ima neke druge sportove koje vole da prate. Vjerovatno najbolji primjer je Nikola Jokić kojem, stiče se utisak, više znače trke konja nego košarka. Slično je i sa našim sagovornikom – njegova ljubav je automobilizam. Otkriva i kako je došlo do te veze.
“Iskreno i meni. Počeo sam da pratim trke sa 13-14 godina. Kao mali sam volio bagere, kamione i sve to. Družio sam se sa pokojnim Nikolom Asanovićem, koji je bio jedan od moja tri najbolja prijatelja koja sam imao u životu. Uz njega i njegovu podršku, uz trke, došao je i moj drug, Filip Kunčer. Glavni je tu bio Nikola koji me je vodio da treniram i na staze. Poslije sam se toliko zaljubio, uveo me totalno u to. Svi misle da je to lako – sjedneš i voziš, ali tu je mnogo odricanja i treninga. Prošla godina mi je bila mnogo teška, izgubio sam njega i svog đeda. Od tada sam počeo da volim još više sve to, ali da molim sve oko mene da, koliko god da vole brzu vožnju, ne voze brzo u saobraćaju. Ja nikada ne vozim brzo u saobraćaju, imam svoj karting, odem na stazu i vozim, samo da ne ugrožavam druge“
Apeluje na sve da se paze u saobraćaju i da je to nešto sasvim drugačije u odnosu na trkačku stazu.
“Uz moje đedove koje sam izgubio u godinu dana, to mi je najteži period u životu. U saobraćaju se treba paziti, svima pričam da staza nešto potpuno drugačije. Počeli su i kući moji da me malo od toga odvlače kako ne bih gubio vrijeme, ali na stazu kada pođem imam sve, kacigu, kombinezon. Vozim i trkačka auta, to je nešto što volim i što mi odmara glavu. Kada imam vremena uvijek dođem da gledam trke“
Na njegovim društvenim mrežama se često može vidjeti da čak prati i međunarodne trke.
“Da, da. Prošle godine je Filip dolazio na Slovakia Ring i Hungaroring. Tu je još jedan drug, Krešimir Petrović, kojeg podržavam. To je Podgorica Racing, mali klub, ali dobro društvo, guramo jedni druge i pomažemo se. Potrebna su velika su sredstva, u Crnoj Gori to nije na nekom nivou, ali se nadam da ću ja to jednog dana podići na viši nivo kada završim karijeru“
“DUNAJSKA STREDA? KAO DA SAM U ZETU DOŠAO“
Drugi dio ovog razgovora započeli smo sa Dunajskom Stredom. To je bio njegov prvi potpis za klub van granica bivše Jugoslavije.
“Iskreno, isto kao da sam u Zetu došao. Restorani, kafići, maleno mjesto, ništa posebno. Može se reći malo veće selo. Mnogo bogati i dobri ljudi. Napravili su akademiju u kojoj ima 20 terena za mlađe kategorije. Mi imamo totalno odvojena četiri terena koje koristimo samo mi. U centru grada imamo stadion kapaciteta 13 hiljada, najbolje što je moglo da se izvuče. Sam početak nije bio lak. Došao sam tokom sedmog ili osmog kola, postigao samo dva gola u tom prvom dijelu, ali na pripremama sam dao tri, četiri gola od čega jedan Ferencvarošu. U drugom dijelu postigao sam sedam golova i završio sezonu u najboljem mogućem redu“
U julu prošle godine na klupu Dunajske Strede došao je Adrijan Gula, nekadašnji šampion Slovačke sa Žilinom i odmah mu dao “ključeve” tima u ruke. Nikolu je to prilično iznenadilo, ali se uhvatio u koštac sa izazovom.
“Potom je došao novi trener, Adrijan Gula, koji je bio šampion 2017. sa Žilinom. Posljednji sam se priključio pripremama, a on je na prvom sastanku rekao da sam ja lider tima. Bio sam malo začuđen. Poslije sam dobio i kapitensku traku, ali sam je odbio jer mi tu prvu utakmicu sa trakom nije dobro išlo. Uzeo sam nekako to liderstvo, iako ima mnogo starijih igrača, ali to nije kao u Zvezdi, Partizanu ili u crnogorskom fudbalu, gdje kapiten kaže jedno i nema niko drugi da pisne. Toga nema tamo, kad kažem stop, onda tu objasnim sve i svi su odlično razumjeli i shvatali”
Smatra da su neke veće sile odnijele titulu šampiona Slovačke iz ruku njegovog tima.
“Tako smo krenuli, dobro je išlo i u Evropi, gdje smo zaslužili da prođemo FSCB, ali nismo. Stizali smo potom Slovan, međutim tu su nam ukrali titulu. Nema tu šta da kažem, protiv Podbrezove, stvarno jesam promašio nekoliko zicera u prvih pola sata, ali sve je bilo naklonjeno tome da se što više zagusti“
Nakon odlične prve polusezone već na zimu je imao ponude da se otisne negdje drugo, ali je u glavi zacrtao dva cilja – titula i titula najboljeg strijelca.
“Trebalo je da idem na zimu, ali nisam jer sam imao želju da osvojim titulu najboljeg strijelca i da budemo šampioni. Prošle sezone sam bio četvrti sa devet golova, znao sam da sa 14-15 golova mogu da budem najbolji strijelac, a već sam imao 11 na kontu. Znao sam da moram to da izguram zajedno sa titulom, povrede su me omele da bude još više golova, nažalost titula nije došla, ali šta je tu je“
Generalno, ova sezona za njega je bila fenomenalna – završio je sezonu kao najbolji strijelac slovačke lige. Pitali smo ga da na ličnom planu sumira ovu nedavno okončanu sezonu.
“Za mene lično najbolji mogući nivo. Odrastao sam kao čovjek, mnogo sam naučio što se tiče fudbala i profesionalizma. Naučio sam kad treba da budem bezobrazan, što bi se reklo, kada dobar. Sve mi se podiglo na veći nivo – nisam imao kao nekada, da jednu utakmicu budem najbolji, a drugu najgori. Našao sam tu zlatnu sredinu, a da većinu utakmica pravim razliku. Imao sam svu slobodu, na nekim mečevima nisam ni igrao tu “devetku” već sam se mnogo više spuštao zato što je ekipi tako odgovaralo. Od prvog dana sam se dogovorio sa trenerom da radim po svom osjećaju. Bilo je teško, na početku drugog dijela sezone doživio sam povredu protiv Slovana, pa potom još jedna. Onda oporavak u Beogradu, zatim nazad u Slovačku pa opet povreda. Poslije Žiline više nisam mogao dok se ne oporavim na 100%”
Otkriva da nije samo on imao problema sa povredama, već i dobar dio ostatka tima. Cilj kluba je ulazak u grupnu fazu Lige konferencija.
“Od februara nismo nijednu utakmicu odigrali sa startnih 11 koje je trener odlučio da izvede. Zato smo zadnjih nekoliko kola imali problema sa žutim kartonima. Izgubili smo Željka Gavrića pred posljednjih pet kola. Kalmar kapiten, reprezentativac Mađarske se isto povrijedio. I pored svega toga, imali smo titulu u svojim rukama, gdje je veća sila oduzela to. Svi u klubu su bili zadovoljni, rekli su da smo za njih šampioni – oborili smo rekord po broju bodova koje je DAC osvojio u jednoj sezoni, kao i najmanje primljenih pogodaka u ligi. Nekoliko pojačanja je sada stiglo, trener želi da se plasiramo u grupnu fazu Lige konferencija“
Naravno, poslije ovakve sezone na ličnom nivou, sasvim je očekivano da pristižu primamljive ponude. Nikola nam je otkrio da postoji mogućnost da u predstojećem prelaznom roku napusti Dunajsku Stredu.
“Iskreno, da. Našli smo jedva zajednički jezik na zimu. Htio sam da idem na zimu, a u drugu ruku sam htio i da se upišem u istoriju – da osvojim titulu i budem prvi strijelac. Interesovanja su velika, vidjećemo šta i kako. Volio bih da započnem kvalifikacije za Evropu, da pomognem klubu koliko mogu, a da onda idem na sljedeći stepenik. I oni sami znaju da treba da idem, tako da i klub bude zadovoljan. Biće mi teško jer su mnogo dobri ljudi i van i u klubu“
“PROTIV MAĐARA NA POBJEDU, POZIVAM NAVIJAČE DA DOĐU U ŠTO VEĆEM BROJU”
Za sam finiš ovog razgovora ostavili smo reprezentaciju. Već ove nedelje Sokole očekuje važan meč u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2024. protiv Mađarske.
Ipak, prvo smo se prisjetili njegovog debija u martu prošle godine protiv Grčke.
“Učestvovao sam u toj akciji. Malo si više stegnut kad je prva utakmica iako ti ne želiš tako. Dva dana prije te utakmice igrao sam za mladu reprezentaciju. Odigrao sam 61 minut, selektor je pitao mogu li više, ali nisam mogao zato što samo odigrao tri utakmice u sedam dana što je bilo previše“
U prethodnoj akciji reprezentacije došao je i prvi pogodak u crvenom dresu. Otkriva da je bilo pritiska da dobru formu iz kluba prenese i na reprezentaciju, ali da mu je u tom momentu kada je postigao gol protiv Bugara pao kamen sa srca.
“Prije Bugarske su mi stariji, Mirko Vučinić i ostali, rekli da treba da preuzmem liderstvo nakon toliko golova u klubu što mi je stvorilo veliki pritisak iskreno. Samo mi je bilo potrebno da dam taj prvi gol što je i došlo. Igrao sam i protiv Rumunije kada je Mugoša dao tri gola, bio sam krilo čitav meč, nije moja pozicija, ali za reprezentaciju bih igrao sve, štopera, golmana, to mi je čak možda i bolje nego štoper. Za reprezentaciju samo najljepše riječi. Nadam se da ćemo se plasirati na veliko takmičenje i mislim da je sada baš taj pravi trenutak. Dobra je selekcija, dobar stručni štab, sloga među igračima svako svakog podržava i osmijeh je stalno na licu, to je najbitnije“
U subotu od 18 časova našu reprezentaciju očekuje duel sa Mađarima. Nikola nema dilemu da će naš tim jurišati na pobjedu, a ovim putem je pozvao i sve navijače da ih podrže.
“Mi smo i protiv Srbije išli na pobjedu. Nismo iskoristili svoje šanse. To su po meni dvije slične reprezentacije, vole da imaju loptu u nogama dosta, imaju kvalitetne pojedince koji mogu sami da naprave razliku. Ipak, ako budemo duplirali kao protiv Srbije, mislim da će biti dobro. Mi idemo na pobjedu, to svakako. Pozivam navijače da dođu u što većem broju jer je stvarno veliki vjetar u leđa kad dođu u onolikom broju da te podržavaju. Mislim da na onoj utakmici niko nije dao 100 odsto nego 110-120 odsto. Daćemo svoj maksimum, stručni štab će analizirati i dati nam savjete“.
