– Ne razmišljam o koledžu, samo se nadam da će mi se obezbijediti uslovi – rekla je Rakočević 26. jula 2016. godine na konferenciji za novinare, a na pitanje kakvi su to uslovi potrebni, Rakočević je odgovorila.
– Najbitnije mi je da mogu da treniram u svako doba godine. U Mojkovcu zimi nemamo uslove, kada padaju kiša i snijeg ne možemo da treniramo. Treba još puno stvari da se poboljša, ali to je najbitnije. Zbog toga o Americi ne razmišljam. Nadam se samo boljim uslovima i neću ići niđe iz Crne Gore – jasno je poručila Rakočević.
Međutim, tri i po godine Kristina Rakočević konačno je ,,prelomila“ – dobila je punu stipendiju od Univerziteta u Majamiju, tako da nakon perioda u Švedskoj, gdje je trenirala posljednje godine, odlazi u Ameriku, sa jasnim ciljem da ponovo dostigne visine.
– Odvano je ta priča oko Amerike. Čak i prije tri godine, kad sam imala 25 ponuda od najjačih koledža iz Amerike – priznaje na početku priče za Arenu Kristina Rakočević.
Međutim, najbolja crnogorska bacačica diska i kugle, tada nije napravila taj potez da ode u Ameriku i priznaje da je pogriješila.
– Bila sam nezrela, nijesam imala podršku od bivšeg trenera i priznajem da sam pogriješila u jednu ruku. Samim tim što sam skromna, nijesam primjećivala u kakvim neuslovima treniram i da nemam stručan štab oko sebe. Mizeran je podatak da Podgorica nema atletsku stazu, ali to nije bitka koju ja treba da vodim. Svaka čast Atletskom savezu Crne Gore, Crnogorskom olimpijskom komitetu i Ministarstvu sporta koji su me podržavali sve ove godine, njima sam maksimalno zahvalna, ali oni su sami svjesni da ne mogu da pruže isti kvalitet ,,usluge“, kao što to mogu zemlje poput Amerike, đe na jednom mjestu dobijam sve uslove, za trening kao i za studiranje – obrazložila nam je odluku Rakočević, koja će već od januara predstavljati Univerzitet u Majamiju.
Velika razlika
Kristina Rakočević boravila je nekoliko dana u Majamiju, imala priliku da osjeti način rada, upozna njihov sistem, a kako sama ističe brzo je donijela odluku.
– Tokom posjete sam primijetila da je za sportistu zadužen čitav tim koji broji više od 20 ljudi, dok u Crnoj Gori nerijetko nijesmo imali ni doktora na takmičenjima. Trener je ,,izigravao“ ulogu psihologa, fizioterapeuta, masera, što je u profesionalnom sportu nedopustivo. Pokušala sam da ostanem u Švedskoj, ali mi nažalost niko nije izašao u susret i pružio sportsku pomoć. Kažu da je bilo nemoguće, neka tako i ostane – po malo razočarano ističe Rakočević.
Ostaje žal
Crnogorska atletičarka tačno godinu nakon što je osvojila srebro u disku i bronzu u kugli na prvenstvu svijeta za mlađe juniorke, postala je juniorska šampionka svijeta, jer je njen hitac u disku letio 56,36 metara. Kada je trebala da napravi iskorak uslijedio je dosta ,,miran“ period u njenoj karijeri, pa se nada da će odlaskom u Ameriku uspjeti da se vrati na pravi put. Ali ističe da je njena odluka bila veoma teška.
– Volim Crnu Goru i sa ponosom ću je predstavljati na svim regionalnim i nadam se svjetskim takmičenjima, tako da ostaje veliki žal što neću više trenirati kod kuće. Sport je jedno veliko odricanje, a to opet najbolje znaju sportisti. Pokušala sam da ostanem na sve načine, ali prosto više ne ide, vrijeme prolazi, a ne dešava se nikakav pomak, stojimo u mjestu – ističe Rakočević, uz opasku na račun ljudi iz struke.
– Žao mi je što profesori i treneri koji su svjesni naše atletske i sportske realnosti, ne usmjeravaju sportiste na pravi put i u pravo vrijeme. Dovoljan je podatak da skoro svi naši poznati atletičari treniraju van zemlje, a to je u neku ruku jako poražavajuće – podvukla je Rakočević.
