Iako je dobila 25 ponuda za koledž i mogućnost nastavka profesionalne karijere u Americi, najbolja mlada crnogorska sportistkinja i svjetska šampionka u bacanju diska Kristina Rakočević kaže da ne želi da napusti atletski klub “Tara” u Mojkovcu.
“Zašto bih zbog nečeg sjajnog, prihvatala slabije”, kazala je Bjelopoljka za Vijesti.
To i ne čudi jer osamnaestogodišnjakinja na takmičenjima ostavlja američke koleginice po pet – šest metara iza sebe.
Kristina je 12. februara osvojila srebrnu medalju u bacanju kugle na Balkanskom prvenstvu za juniore održanom u Istanbulu.
Ona je bacila kuglu 15,07 metara i tako popravila dvoranski rekord Crne Gore za 71 centimetar.
Osim prošle, Kristini je titula najbolje mlade sportistkinje dodijeljena prethodne i 2013. godine u izboru Atletskog saveza.
Za najbolju atletičarku proglašena je 2015. i 2016. godine.
Rakočevićeva je juniorska šampionka svijeta u bacanju diska (56,36m) iz Bidgošća i juniorska prvakinja Balkana u bacanju diska (51,51m) i kugle (15,09) iz Bolua.
Na tablicama IAAF-a za 2016. godinu nalazi se ubjedljivo na prvom mjestu u bacanju diska.
Sportom se bavi od sedme godine, ali tada je trenirala karate.
Poslije četiri godine, oprobala se u fudbalu.
“Kao mala obožavala sam da igram fudbal, a trenirala sam na jednom improvizovanom terenu u Tomaševu. Na jednoj od utakmica 2010. godine, koju smo igrali u susjednom Mojkovcu, moj rad na terenu primijetio je trener Dragan Končarević, koji me preporučio atletskom treneru Marku Ristiću. Kako je mojoj porodici par dana kasnije ispričao trener Ristić, Kačarević ga pozvao i rekao da ima ‘materijal za njega’ i da sam po njemu potencijal za atletiku”, kazala je ona.
Dan kasnije u porodičnu kuću u Tomaševu došao je njen sadašnji trener, popričao sa roditeljima i donio atletske rekvizite – kuglu i koplje.
“Prvo je tražio da vidi na koji način koordiniram u igri loptom. U početku je jednom nedjeljno dolazio da radimo treninge u Tomaševu. Sa 12 godina prvi put sam bacila koplje oko 20 i kuglu oko osam metara”.
Kristina kaže da je vremenom zavoljela tu atletsku disciplinu i počela da putuje na treninge u Mojkovac.
U početku svaki drugi dan…
Nije bilo lako, ali je uprkos velikim naporima osnovnu školu završila kao đak generacije i lučonoša.
“Na početku je bilo veoma teško. U prvo vrijeme je postojala direktna autobuska linija i na treninge sam stizala u pratnji majke Milice. Pošto ponekad nije bilo prevoza, trener me je prevozio nazad u Tomaševo. Kad je ukinuta direktna linija, da bih stigla na trening na Slijepač mostu sam čekala autobus i po četrdeset minuta… Kao djetetu bilo mi je teško, naročito zimi po hladnom vremenu, iščekujući da li će i kada naići autobus i hoću li stići na trening i da uradim domaće zadatke koji su me čekali”.
Ona je rekla da je trener konstantno bio tu za nju i da je dolazio po nju kad god ne bi bilo prevoza.
Kristina kaže da je na putu odricanja najteža odluka je bila preseljenje iz Bijelog Polja u Mojkovac i odvajanje od porodice.
“Bilo je nemoguće da iz Tomaševa putujem oko 20 kilometara do Bijelog Polja u školu, da se vraćam kući, pa u Mojkovac, zato sam uz podršku roditelja odlučila da se preselim u susjedni grad. Iako je bilo nevjerovatno teško, jer van škole osim trenera nisam nikog poznavala, vremenom sam se navikla”, priča ona.
Dodaje da je tada bilo nezamislivo da vikend provede van porodice u Tomaševu.
U Mojkovcu je Kristinu dočekao čitav tim atletičara sa zapaženim rezultatima na raznim takmičenjima.
“Meni je svejedno, da li će me zvati Bjelopoljka ili Mojkovčanka… Gdje god da sam, osjećam se tako. Neki se ljute kad kažu da sam Mojkovčanka, a ne Tomaševka. Upoznala sam mnogo dobrih ali i loših ljudi i sve je to uticalo na moje odrastanje. Gdje god da sam, osjećam se da sam došla kući. Trener i moje društvo pomogli su da se tako osjećam i da za sada ne želim da mijenjam sredinu”, ispričala je Kristina.
Prvi dodir sa diskom Kristina je imala sa 12 godina, kada je na nacionalnom takmičenju osvojila prvo mjesto u bacanju diska u kategoriji pionirki – hicem od 21 metar.
“To je bio dobar rezultat… Ozbiljnija takmičenja krenula su sa Balkanskim prvenstvom za mlađe juniore u Turskoj, gdje sam osvojila dvije srebrne medalje u disku i kugli”.
Na Evropskom prvenstvu za mlade 2013. godine, osvojila je zlatnu medalju u bacanju diska i srebrnu u bacanju kugle.
Rezultat sa tog takmičenja bio je presudan da Kristinu proglase za najbolju mladu sportiskinju Crne Gore.
Kaže da se na raznim takmičenjima ispod crnogorske zastave istovremeno osjećala sjajno i loše.
Objašnjava da je znala koga predstavlja, ali da se sjećala koliko je toga davala i kakvim trnovitim putem gazila da bi postigla te rezultate a da zauzvrat od države nije dobijala ni približno uloženom trudu.
“Na početku nije bilo podrške ni meni ni klubu, ali smo nevjerovatnom voljom i vjerom u sebe uspjeli da pokažemo koliko vrijedimo. Jedina podrška ranije je stizala od Atletskog saveza, iako skromna, kao i od Uprave za sport i mojkovačke Opštine”.
Kaže da su njeni roditelji – majka Milica i otac Igor bili i ostali njena najveća podrška.
“Majka je često bila na telefonskoj vezi, brinući o svakom mom koraku. Kao i svaka majka previše je brinula: da li se čuvam poslije treninga, da nisam prehlađena, jedem li dovoljno… Nikada nisam bila tip koji se žali roditeljima i trudila sam se da ih što manje opterećujem problemima, jer sam znala da u tom trenutku ne mogu da mi pomognu. Trener Marko me je od početka prihvatio kao svoje dijete, a tako se osjećam i danas”.
Tvrdi da joj je teško opisati šta za mladog spotistu na putu uspjeha predstavlja takva podrška trenera…
Kristinin stariji brat Gligorije ( 22) na američkom univerzitetu igra za tim Oregon state.
Kaže da mlađa sestra Tanja (14) za sada ne pokazuje posebna interesovanja za sport.
Kristina ponavlja da za sada ne želi da napusti Crnu Goru i kaže da će najvjerovatnije studirati u Podgorici.
“Volim jezike, posebno engleski, ali bih voljela da izučavam i francuski. Cilj u sportu? Pa zna se – olimpijska medalja u Tokiju 2020. godine”.
