Crnogorski košarkaš Ivan Koljević se na rodno Cetinje vratio poslije 15 godina. Iskustvo tridesettrogodišnjeg plejmejkera, poznatog po sjajnim prodorima, efektnim asistencijama i sigurnim šutem za tri poena, sigurno će značiti Lovćenu u aktuelnoj sezoni u kojoj tim iz Prijestonice juri dobar rezultat u crnogorskom šampionatu i Drugoj ABA ligi.
Koljević je za Dnevne novine govorio o svojim počecima, uspjesima u inostranstvu, žalu što nije obukao dres reprezentacije, novim pohodima u Lovćenu…
Šta te je navelo da se vratiš na Cetinje?
“Bilo je zaista neočekivano. Vidio sam da postoji veliki potencijal i vjerujem da će projekat biti uspješan. Za mene predstavlja zadovoljstvo, ali i odgovornost vratiti se. Pokušaću da prenesem i doprinesem da naš tim, grad i zemlja budu bolji. Vjerujem samo u rad.”
Kako je sve krenulo i zbog čega baš ova magična igra?
“Potičem iz košarkaške porodice. Otac je trenirao djevojke, majka se takođe bavila košarkom. Košarka je u Crnoj Gori uvijek bila broj jedan, a Jugoslavija je u tom periodu bila šampion svijeta, tako da je bilo prirodno. Tada kao klinac počeo sam sa treninzima u Lovćenu”.
Nakon toga, sa 18 godina odlazak u Budućnost i nešto potpuno novo za tebe. Dejan Milojević, Gavrilo Pajović, Žarko Čabarkapa, Nikola Bulatović i ostali, Evroliga, mečevi protiv velikana evropske košarke…
“U tom trenutku Budućnost je bila brend Jugoslavije, a i danas je. Imali smo dobru generaciju, bilježili dobre rezultate, dosta igrača je izašlo iz tog tima i napravilo karijere. Vjerujem da će još bolji igrači izaći, ne samo iz Budućnosti, već iz Lovćena i cijele Crne Gore”.
Da li je povratak u plavo bio moguć nekih godina?
“Ja sam na neki način uvijek bio tu, iako ne fizički.”
Tri godine u Podgorici, a onda kreću putovanje oko svijeta. Grčka, Španija, Litvanija, Poljska, Turska, Ukrajina, Iran… Šta možeš izdvojiti kao najbolje iskustvo?
“Svaka zemlja ima svoje, svugdje se na neki način igra košarka. Ali, posao nigdje nije bio lak. Naravno, bio je drugačiji, ali nimalo lak. Gdje god sam bio uvijek sam davao maksimum i bio predan”.
Šta je nedostajalo za korak više?
“Ne razmišljam o prošlosti. U životu, pa tako i u sportu postoje razni razlozi. Zadovoljan sam onim što imam i težim da stvorim bolju budućnost za sebe”.
Žališ li za nečim u karijeri, da li si mogao nešto uraditi drugačije?
“Ne – apsolutno. Sve sam radio iskreno i iz ljubavi prema sportu. Kao svaki čovjek pravio sam greške, ali ih nijesam ponavljao.”
Igrao si za mlađe reprezentativne kategorije Jugoslavije i Srbije i Crne Gore. Da li ti je dres sa crnogorskim grbom neostvarena želja?
“Lično, da. Potekao sam iz te škole, uvijek me vodio optimizam, volim svoju zemlju. Sa te strane u meni postoji pustoš, ali samim tim i glad i motivacija”.
Da li povratak u Lovćen znači kraj karijere?
“A, možda i novi početak”.
Za četiri godine u Iranu promijenio si isto toliko klubova. Sve je krenulo od Estegala, nakon toga Naft Abadan, Azad i posljednji Kašan. Kakve utiske si donio iz Irana?
“Oni su nekoliko puta bili učesnici Svjetskog prvenstva, tri puta su osvajali šampionat Azije, košarka tamo raste iz dana u dan. Kao stranac uvijek sam išao logikom da se prilagođavam, jer je sve drugačije. Iskreno, naišao sam na razumijevanje i normalan odnos sa njihove strane.”
Ko ti je idol?
“Učio sam sa TV-a. Dražen Petrović, Alen Ajverson, tu su i mnogi heroji sa ovih prostora”.
Meč koji ti je ostao u pamćenju?
“Živim u trenutku, trenutno se sjećam posljednjeg meča Lovćena”.
