U preko 95 odsto slučajeva u košarci porazi nisu nimalo ugodni; ponekad se zna poklopiti da je poraz vrijedan kao pobjeda, ali ovo je vjerovatno prvi put da je jedan poraz, i to domaći, značio veći uspjeh nego bilo koja pobjeda u čitavoj istoriji reprezentacije. Crna Gora je u pravom trileru izgubila od Letonije 74:80 i plasirala se na Svjetsko prvenstvo u Kini.
Vjerovatno ste bezbroj puta čuli tezu kako je Hrvatska mala zemlja s malim brojem stanovnika i stoga su njeni sportski dosezi čudo neviđeno u svijetu. U tu se priču nakon trijumfa na prošlom Eurobasketu uključila i Slovenija, na račun čije se veličine u Hrvatskoj pričaju vicevi — a što tek reći o Crnogorcima?
Nakon sticanja nezavisnosti, Crna Gora se isprofilisala u vaterpolo svjetsku silu, a posljednjih se nekoliko godina događa strašan košarkaški uspon. Plasman na SP u ovakvim okolnostima može se okarakterizirati jedino čudesnim. Naime, opšte je prihvaćeno mišljenje da su u ovakvom FIBA-inom sistemu nagrabusile one reprezentacije koje nemaju širinu, odnosno koje imaju slaba domaća prvenstva. To je glavno opravdanje iz hrvatskog i slovenskog Saveza nakon tragičnog raspleta za te dvije reprezentacije.
Kako onda objasniti uspjeh Crne Gore, zemlje od 600.000 stanovnika? Crnogorci igraju istu tu ABA ligu kao i Slovenci i Hrvati, a od pomenutih imaju i manje klubova-učesnika. Što se tiče domaćeg prvenstva, nedvosmisleno je slabije od hrvatske i slovenske lige. Treba napomenuti da je i njih zakačio izostanak NBA i evroligaških igrača: All-Star centar Nikola Vučević nije nastupio ni u jednom susretu; Marko Todorović uključio se tek u posljednjem prozoru, a Valensijin centar Bojan Dubljević propustio je prvu polovinu kvalifikacija.
Svemu tome dodajte da se grupa sa Španijom, Turskom, Letonijom, Slovenijom i Ukrajinom bez suzdržavanja može nazvati “grupom smrti”. Ako ste pratili Eurobasket 2017., vjerovatno se sjećate epskog četvrtfinalnog dvoboja Slovenije i Letonije; lično, to je možda i najbolja utakmica koju sam gledao u životu. Crnogorci su kao okorjeli partibrejkeri i jedne i druge umjesto u Kinu poslali u naslonjače.
Ne smije se zanemariti ni utakmica osmine finala Eurobasketa, koje se vjerojatno ne sjećate, kada je Letonija lakoćom deklasirala Crnogorce, koji su bili u najjačem sastavu, rezultatom 100:68. Nakon ovakvog potopa očekivali biste žestoke reakcije domaće javnosti, ali toga nije bilo ni u tragovima. Ljudi su naprosto vidjeli preveliku razliku u kvalitetu; čak ne toliko individualnoj, koliko u nadmoći po stilu igre — arhaična teretna košarka Boše Tanjevića i run & gun Ainarsa Bagatskisa bili su kao papir i makaze.
Čvrsta jezgra
Nakon Eurobasketa obje su reprezentacije dobile nove trenere (Zvezdan Mitrović i Arnis Vecvargas), ali je uprkos svim kadrovskim promjenama bilo teško očekivati da će se omjer snaga tako drastično promijeniti. Upravo se to dogodilo — Mitrović je pronašao kamen za letonske makaze. Najveći dio posla “Đetići” su odradili krajem novembra u Rigi. Vecvargas je, vjerojatno misleći da je posao doveden gotovo do samog kraja, okupio bitno slabiju momčad nego u proteklim prozorima očekujući da će letonska filozofija igre svejedno ponovo prevladati.
Međutim, nije računao na klasu Bojana Dubljevića, koji je većinu susreta neumorno trpao iz reketa dok su Letonci još neumornije promašivali trice. Onda kada su se u posljednjoj četvrtini konačno zahuktali s perimetra te nagužvali reket, Dubi je mrtav hladan izašao na sedam metara i u potpunom egalu povezao dvije trice, premda je prve četiri promašio. Nalet domaćina je odbijen te su Crnogorci prikupili devet poena kapitala koji će se pokazati presudnima.
U goruću Moraču Letonci su došli pojačani evroligaškim klasama Janisom Strelnieksom, Janisom Timmom i Dairisom Bertansom, a kao potpora je došla i grupa vjernih navijača koji su doputovali s dalekog Baltika. Imali su Letonci uraganski start (4:16), u trećoj četvrtini i maksimalnih 13 razlike, a, povrh svega, držali su potrebnih +9 na ulazu u posljednji minut. Nisu izdržali — presudilo je to što je Bertans, jedan od najskupljih šutera u Evroligi, trice gađao 0/8, dok je veteran Aleksa Popović, krilo cetinjskog dvabaligaša Lovćena, driblingom polomio Martinsa Meiersa i ne trepnuvši pogodio odlučujuću tricu.
Ovakav je epilog je posve zaslužen. Plasman u Kinu dolazi kao prirodni nastavak nadahnjujućeg procvata. Najveći dio zasluga sigurno treba pripisati treneru Mitroviću koji nije kukao zbog izostanaka, već je stvorio čvrsto jezgro koja je iznijelo većinu kvalifikacija (Suad Šehović, Nemanja Radović, Nemanja Đurišić, Nikola Ivanović, Derek Needham, Petar Popović i Nemanja Vranješ), a ostatak kombinovao zavisno o potrebi, bez previše filozofiranja oko mladih i starih — u svakom prozoru igrali su najbolji dostupni igrači koji su bili voljni odazvati se. Njegova, za ovo podneblje atipična, hladna proračunatost najbolje se oslikala po okončanju trilera u Morači kada je smjesta krenuo pružiti ruku Vecvargasu i bezizražajnog lica mu dobacio nešto u stilu “A jebiga, brate”.
Bili spremni ići u ekstreme
Najbolji igrač? Garantovano Dubljević. Da Valensija nije ispala iz Evrolige, ovakav scenario ostao bi u snovima. Otkako se fantastični centar u septembru priključio ekipi, Crnogorci su dobili dimenziju više i upisali vrijedne trijumfe nad Ukrajinom (dva, od kojih gostujući nakon što je prva četvrtina završila 34:17 za Ukrajince), Letonijom i Turskom, a njegove brojke jasno govore (18,2 poena, 6,8 skokova i 1,7 ukradenih lopti) kako se puno ugodnije osjeća kada ne mora mnogo vremena igrati na četvorci, što je slučaj kada je u kadru Vučević.
Neki će zamjeriti što je veliku ulogu u pohodu imao Needham, ali ako uzmete u obzir da su Crnogorci ‘izgubili’ Nikolu Mirotića i Bogdana Bogdanovića, onda im se može progledati kroz prste zbog angažmana dinamitnog Amerikanca koji je trag ostavio u barskom Mornaru.
I na kraju, nipošto se ne smije zaboraviti na zapanjujući potez bez presedana: IgračiBudućnosti: Ivanović, Popović, Filip Barović i Suad Šehović igrali su u Rigi 29. novembra, da bi odmah sutradan odletjeli u Atenu i bili u timu Aleksandra Džikića u evroligaškom susretu s Olimpijakosom, a zatim se vratili u Podgoricu gdje su dva dana kasnije igrali protiv Turske. Ivanovića je taj nadljudski, suludi napor koštao povrede od koje se još uvijek nije oporavio. Od svih reprezentacija samo su Crnogorci bili spremni otići u ekstreme da bi se snašli u sukobu FIBA-e i Evrolige.
Uzevši u obzir sve nabrojano, naprosto smo dužni pokloniti se momcima do poda i poželjeti im svu sreću u Kini. Crnogorci su je, bez ikakve sumnje zaslužili.
Piše: Luka Marin Vuco
