Kada će se nastaviti sportska takmičenja u Crnoj Gori, od kojeg dana će klubovi moći normalno da treniraju, da li će se ova sezona završiti na travnatom terenu, na parketu, u bazenu, da li će i naredna sezona u raznim sportovima uopšte početi na vrijeme…?
Ovo su pitanja koja, u jeku epidemije koronavirusa, a usred, ili uoči, velike ekonomske krize, sigurno nisu među najvažnijima u Crnoj Gori.
Nisu, međutim, ni manje važna od pojedinih djelatnosti za koje se zna datum kada će ponovo biti pokrenute, ako sve bude u redu. Tako bi od 4. maja opet trebalo da prorade servisi, fitnes centri, frizerski i kozmetički saloni, knjižare… Najavljeno je da će 18. maja proraditi restorani i lokali, a od 1. juna trebalo bi da krene i međugradski saobraćaj…
Nema, međutim, ni nagovještaja kada će početi profesionalna sportska takmičenja. Nema ih, doduše, ni u mnogim zemljama u Evropi, iako svuda makar traju diskusije – vrlo je jasna specifičnost sporta, brojnost i raznolikost ljudi (i sfera) koje mobiliše, te vezano za to posebni problemi organizacije utakmica i takmičenja, te povišeni rizici od pronošenja virusa.
Institut za javno zdravlje i vladino Nacionalno koordinaciono tijelo napravili su, i još uvijek prave, sjajan posao u Crnoj Gori – kao što je naša zemlja bila zvanično posljednja u Evropi koje se dočepao novi koronavirus, tako bi CG mogla da bude i prva na Starom kontinentu iz koje je iščezao covid-19.
I zato zaslužuju aplauz – pojedini i mnogo, mnogo više od toga…
Sportistima se, s druge strane, aplaudira kada ostvare vrhunske rezultate na terenu, kada na blistav način reprezentuju Crnu Goru, ili boje svog tima, kako u klubovima tako i u nacionalnim selekcijama. Trenutno, nemaju priliku za to – nema sporta, nema ni aplauza, što nije veliki problem, jer doći će vrijeme, ali nema ni nekih drugih stvari koje oni zaslužuju.
A šta zaslužuju? Barem malo adekvatniji tretman – kakvi god da su, naročito igrači, treneri, sportski radnici koji se bave sportom u Crnoj Gori, koji su vezani za tu djelatnost. Ima ih na hiljade. Većina od njih nisu reprezentativci, nisu vrhunski plaćeni igrači i treneri, ne pripadaju eliti, ali svaki dan odlaze na posao i od toga izdržavaju porodice.
I zato je u momentu vrlo osjetljive i komplikovane dileme zvane “kada će krenuti sport” aktuelna i očigledna zamjena teza – sport nije samo pitanje zabave i razonode, kako se tretira sa mnogih adresa, nije samo gledanja naših reprezentativaca na televiziji, uživanje u uzbudljivom el klasiku Real – Barselona, u finalu Lige šampiona ili NBA lige.
Sport nije ni samo pitanje opšte fizičke kulture – on je, prije svega, pitanje egzistencije za mnoge ljude u Crnoj Gori. U jednako značajnoj, trenutno i jednako ugroženoj oblasti kao velikom broju drugih…
I zato mnogi klubovi, mnogi savezi, poput Vaterpolo saveza, ovih dana očajnički pišu Nacionalnom koordinacionom tijelu i Institutu za javno zdravlje tražeći neke smjernice – kada će, otprilike, moći da treniraju, kada se barem pretpostavlja da će moći da se takmiče.
Pravi odgovor još ne mogu da daju ni vrhunski epidemiolozi, to je jasno, ali klubovi i pojedini savezi žele barem neke koodridante – recimo, da zaborave na ovu i počnu da se pripremaju za narednu sezonu, kao što je juče klubovima Serije A to preporučio italijanski ministar sporta.
Dakle, ovo je pitanje adekvatnog tretmana sporta, a ne njegovog nastavka, koji je vrlo neizvjestan. Ovo je, takođe, pitanje komunikacije i koordinacije.
A šta radi, i gdje je, crnogorsko ministarstvo sporta?
Strahovita, i neočekivana kriza zahvatila je i taj resor – ona zahtijeva i drugačiji pristup i reakciju, za organizaciju koja treba da bude servis saveza i klubova, njihova spona sa Vladom, u ovom slučaju, NKT i IJZCG.
Svih ministri sporta 16 njemačkih regija danas će biti u kancelariji Angele Merkel, na stolu će biti istorijsko pitanje – nastavak Bundeslige. U Poljskoj, ministarstvo sporta je zajedno sa fudbalskim savezom napravilo plan nastavka fudbalskog šampionata i predložilo ga vladi.
U mnogim drugim zemljama ministarstva sporta i olimpijski odbori ovih dana aktivno sa sportskim savezima prave iscrpne planove, na nekočliko stotina stranica, ispituju se sve opcije i traže se modeli izlaska iz krize.
Istovremeno, u Crnoj Gori – Vaterpolo i plivački savez šalje dopis pravo na adresu u Instituta za javno zdravlje i pita kada bi mogli da počnu treninzi na otvorenom!?
Za neke klubove i saveze, jedino su novinarska pitanja ljekarima i epidemiolozima uživo u TV prenosu način da saznaju nešto – barem nešto.
I zato dobijaju odgovor tipa – “svi bismo voljeli da gledamo naše reprezentativce na televiziji”.
