Najbolji crnogorski fudbaler Stevan Jovetić razgovoru za Mondo pričao o bajkovitom početku u Sevilji, želji da zaigra na Mundijalu, kažnjavanju Partizana, Interu i još mnogo tema.
Fotografija. Taj digitalni zapis stvarnosti. Može ponekad da vam promijeni život. Samo jedna. I to crno-bijela.
Majsko popodne ’96. Posle svega 15 minuta finala Lige Kasildense u Čileu, isključen je trener Alumnija. Razlog? Pretjerano gestikuliranje pored klupe i konstantno urlanje na sudiju.
Stadion Olaeta nema tribine i temperamentnom strategu ostaje samo jedna solucija. Krošnja obližnjeg drveta. Tu, među granama i lišćem, nastavlja da dijeli instrukcije i učestvuje u igri. Sa još većim žarom i energijom. Onako proćelav, u crnoj majici, sa naočarima za sunce.
Prizor kome je teško odoljeti. Naročito ukoliko ste profesionalni fotoreporter u listu ‘Kapitol’ iz Rozarija. Serđo Toriđino nije oklijevao. Aparat je škljocnuo i dao znak za početak jedne divne fudbalske priče.
“Ha-ha-ha. Nisam imao pojma da je i tako umio da vodi utakmice” – oduševljen je Stevan Jovetić harizmom Horhea Sampaolija u razgovoru sa našim kolumnistom- “Ništa me ne iznenađuje. Radi se o fantastičnom stručnjaku koji je manijakalno posvećen ofanzivnom fudbalu. Zato smo i našli zajednički jezik“.
Brojke govore o toj napadačkoj revoluciji. Sevilja ima 13 bodova više u odnosu na isti period prošle sezone. Druga je na tabeli sa bodom zaostatka za Realom, a ne sedma kao prije godinu dana sa 39 bodova manje od Barselone. Posle 19 kola ima treći najbolji napad u Ligi, iza Reala i Barse. Tu je razlika najdrastičnija – 24 gola kod Emerija, 42 sa Sampaolijem.
“Tek sam dvije nedelje u klubu, ali više i ne sumnjam da sam napravio pravi potez. Početak je kao iz snova. Gol u Kupu protiv Reala, samo tri dana kasnije još jedan protiv istog kluba, ali pobjedonosni i to u 93. minutu. Fantastično. Nije mala stvar staviti tačku na seriju jednog Reala. 40 mečeva nisu znali za poraz. Osjećaj je neopisiv. Zatim i asistencija protiv Osasune u jednoj izuzetno teškoj utakmici protiv tima koji se svim silama bori za opstanak. Nisam mogao da poželim bolju dobrodošlicu”.
Samo veliki udare prvo na najjače. Zidanu je poslao poruku da će se šampionska trka voditi u troje. Zakasnio je pet dana da mu i u Kupu pomrsi račune:
“Čim sam čuo za interesovanje Sevilje, pogledao sam raspored prvenstva i video da su tri duela protiv Reala u razmaku od desetak dana. Odmah sam pozvao menadžera i zamolio ga da ubrza pregovore, kako bih stigao već za prvu utakmicu. Nažalost, želja mi se nije ostvarila. Idemo dalje. Učinili smo prvenstvo zanimljivim i borićemo se do kraja za titulu“.
Borba do poslednjeg daha. Sasvim prirodno za tim koji ima ’El Zurda’ na klupi. Pasionirani ljubitelj lika i djela Marsela Bjelse. Svojevremeno je džogirao sa vokmenom na ušima. Umjesto muzike, slušao je konferencije za štampu argentinskog stručnjaka:
“Gledao sam Sevilju i dok sam bio u Italiji. Uvijek mi je bio interesantan način na koji Sampaoli vodi utakmicu. Strast sa kojom pristupa svakoj situaciji. Euforija u kojoj proslavlja svaki gol svoje ekipe. Zaista je specifična ličnost i meni je zadovoljstvo što sam dobio priliku da sarađujem sa takvim čovjekom“.
Svaki temperament osjeća potrebu za kontraefektom. Sampaoli ima ljude od povjerenja. Huanma Liljo je mirne naravi, ali čovjek od ideje. Matijas Mana, novinar iz Argentine i video analitičar. Veliki ‘bjelsista’ poput šefa. Svako sa različitim karakterom. I zajedničkom dijagnozom – neizlječivo boluju od strasti za fudbalom:
“Veoma su posvećeni i vode računa o najsitnijem detalju. To se vidi već na prvom koraku. Drago mi je što sam ih na startu uvjerio da na mene mogu ozbiljno da računaju. Znao sam da će se šansa ukazati. Nisam gubio volju u Interu i radio sam naporno. Kako na treninzima sa ekipom, tako i individualno sa svojim trenerom. Iskreno, vjerujući da će neko to umijeti da prepozna. Mnogo su mi značili nastupi za reprezentaciju da bih ostao u takmičarskom ritmu. Zato sam i bio maksimalno spreman za novu etapu u svojoj karijeri“.
Neko je zaista umio da prepozna. Neko ko se razumije. Istinski tvorac čuda iz Sevilje. Ramon Rodrigez Verdeho. Kratko i jasno – Monči.
“Veoma sam zahvalan ljudima u klubu, prije svega treneru i sportskom direktoru koji su insistirali na mom dolasku iz Intera. Monči je posle Reala rekao da djeluje kao da sam ponikao u njihovoj ’kanteri’. Imamo iste poglede na fudbal i nije bilo teško da se uklopim za tako kratko vrijeme“.
Pojačanje iz snova. Fudbaler vrhunske klase, sa pravom nastupa na evropskoj sceni. Zvuči nevjerovatno, ali ga Inter nije ni licencirao za Ligu Evrope.
“Za manje od mjesec dana očekuje nas prva utakmica protiv Lestera. Čitava Sevilja živi za novi uspjeh u Ligi šampiona i osjeća se euforija na svakom koraku. U osmini finala nema slabih rivala i ne slažem se sa onima koji tvrde da smo imali sreće u žrijebu. Igramo prvo kod kuće i biće najvažnije da ne primimo gol. To je ključ uspjeha jer smo dokazali da i te kako umijemo da ga damo. Ima još vremena do Lestera. Očekuju nas teški ispiti protiv Espanjola, Viljareala i Las Palmasa. Tek posle toga možemo da razmišljamo o Englezima“.
Bliži se Lester, ali i Poljska. Pored Ranijerija, moraće da razmišlja i o Levandovskom:
“Još uvijek pokušavam da se oporavim od onoga što nas je snašlo u Jermeniji. Kada pomislim na taj poraz, sav se naježim. Potrebno je još vremena da shvatimo gdje smo pogriješili. Možda je i dobro što nam dolaze Poljaci jer samo pobjedom protiv favorita možemo da zaboravimo na taj košmar iz Jerevana. Ubeđen sam da pred našim navijačima možemo da pobijedimo lidera grupe i napravimo ključni korak ka Svjetskom prvenstvu“.
Srbija i Crna Gora trenutno u sličnom položaju. Tako blizu, a tako daleko od Rusije:
“Ma idemo zajedno na Mundijal. Ruku pod ruku. To bi bilo najljepše. Vjerujem da možemo“.
Tumbaković se ne penje na drvo, ali poput Sampaolija umije da uđe u glavu igrača.
“Nisam ga ranije poznavao. Prijatno sam iznenađen. Ima ogromno iskustvo iza sebe i vješto ga koristi u delikatnim situacijama. Sjajan je pedagog i uvjerio sam se da je istina sve ono što sam čuo o njemu dok je radio u Partizanu. Svakako da mu je i Batica Mirković sa svojim autoritetom od velike pomoći u reprezentaciji. Odlično funkcionišu kao tandem i to se vidi kroz rezultate u kvalifikacijama“.
Partizanov trio na putu ka Rusiji. Da bar tamo reprezentuju ’crno-bijele’, kada je već UEFA spustila rampu za Evropu.
“Do poslednjeg trenutka sam gajio nadu da će žalba biti usvojena. Ne mogu da zamislim sezonu bez Partizana na međunarodnoj sceni. Loša je to odluka i po klub i po srpski fudbal u cjelini. Ne smiju da tuguju. Moraju što prije da se okrenu prvenstvu i da pokušaju da osvoje titulu. Samo tako mogu da se izdignu iznad ove situacije“.
Kao što se Stevan izdigao posle torture kod Piolija. Na sebi svojstven način. Golovima i majstorijama u dresu novog kluba:
“Iskreno, ne znam šta nije funkcionisalo u Interu. Počeo sam fantastično. Gol protiv Atalante, dva protiv Karpija. Bio sam čovjek odluke u obje utakmice. Kasnije sam stao sa golovima, ali sam nastavio da igram dobro. Ušli smo u seriju pobjeda kod Manćinija i uvijek sam bio jedan od najboljih na terenu. Slavili smo protiv Juventusa, Milana, Rome, Palerma. Bilježio sam asistencije i bili smo prvi na tabeli. Uslijedio je meč sa Lacijom kada me je zamijenio u 55. minutu i posle toga sve kreće nizbrdo. Počeo je da me mijenja na svakoj utakmici čim počne drugo poluvrijeme. Bez nekog razloga. Sve dok me nije potpuno sklonio. Trudim se da ne razmišljam više o tome. Ko zna zašto je to dobro“.
Ne dobro, ispalo je sjajno. Pravi čovjek, na pravom mjestu. U pravom trenutku. Da zaustavi strašni Real.
Fotografiju Serđa Toriđina prvi je zapazio predsjednik Njuelsa Eduardo Lopez. Skinuo je simpatičnog ćelavca sa grane i postavio ga na klupu svoje filijale. ‘Argentina’ iz Rozarija. Sve posle toga je istorija.
Možda je i Monči video sliku tužnog Jovetića na treningu Intera. Telefon u ruke i na posao. Jedan poziv mijenja sve. Kao i fotografija.
