Kada negdje sasvim slučajno sretnete Jovanu Vuković siguran sam da će njena pojava makar u sekundi izazvati neku reakciju. E sad, sigurno se pitate zašto ali sama činjenica da se ispred vas nalazi djevojka od 195 centimetara sa širinom ramena na kojoj bi joj pozavidjeli i pojedini profesionalni sportisti koji se godinama bave košarkom, ne ostavlja ravnodušnim.
23-godišnja košarkašica koja za sada ima samo hrvatsko državljanstvo (crnogorski pasoš je u proceduri) obzirom da je rođena u Kninu i koja trenutno svoju karijeru gradi u Americi u startu nije ni sanjala da bi baš košarka mogla biti njena životna inspiracija. Sestra poznate crnogorske atletičarke Marije Vuković imala je dosta zanimljivu priču vezanu za njen sami početak što nam je i otkrila na početku razgovora.
“Nikada nisam bila sportski tip. Interesovalo me uglavnom crtanje, slikanje, škola i knjiga. Bila sam vrlo povučeno i lijeno dijete. Probala sam i da odradim par treninga sa sestrom Marijom ali sam shvatila da ni atletika nije ono što volim. Na nagovor Toma Bojovića, tadašnjeg nastavnika fizičkog vaspitanja, u osmom osnovne pojavila sam se na par treninga u njegovoj takozvanoj školi košarke ali i to je trajalo samo par dana”, otkriva nam Jovana.
U drugom srednje, djevojka koja se na Cetinje preselila kada je imala samo dvije godine, prvi put je obukla dres Lovćena u timu koji je tada sa klupe predvodio trener Vlado Turčinović. Ipak, njeni ozbilniji košarkaški koraci napravljeni su u Baru kada je Jovana morala da se sa sestrom Marijom preseli obzirom da je biser crnogorske atletike već tada prepoznat kao veliki svjetski potencijal. Sa druge strane poznato je da je Bar grad koji ima možda i najbolje uslove u Crnoj Gori kada je “kraljica sportova” u pitanju. Ljude koje Jovana svakako nije željela da izostavi jesu treneri koji su najviše zaslužni za njene rane košarkaške početke a to su Dražen Šekularac i Nikola Ćosović. Kako nam je i sama priznala to su osobe koje su joj otvorile put i treneri uz koje je naučila da se košarkaški razvija. Ne samo košarkaški već i kao osoba.
“Na nagovor trenera Dražena Šekularca dolazim na trening “Antivarija”, gdje moja košarkaska priča dobija neki svoj početak. Sa 17 godina prilično je teško priključiti se curama i momcima koji su već tada košarkaški stasali i savladali osnovne korake. Ja nisam bila jedna od njih i trebalo mi je dosta vremena da malo košarkaški “živnem”. Nisam bila zaljubljenik u košarku, i tada sam je više trenirala na nagovor svih, jer kako je ono već uobičajeno, “šteta je ne iskoristiti visinu”. Međutim, uz cure sa kojima sam tada trenirala (Ivanu Jović, Ivanu Nikić, Zejnepu Nikezić i Jelenu Nikpaljević) zavoljela sam treninge i jedva čekala druženje. Tada nismo imali svoju ekipu, pa smo bile dio košarkaškog kluba “Herceg Novi”, pod vođstvom Milana Dabovića, a sezonu kasnije “Antivari” je dobio pravo da se takmiči u prvoj ligi. 2010. godine “Antivari” postaje juniorski prvak Crne Gore, i tada smo u ekipi bile nas pet koje sam ranije pomenula kao i cure iz Herceg Novog, među njima i sadašnje reprezentativke Jovana Pašić, Jelena Vučetić i Sanja Kuželj. Po završetku srednje škole upisujem fakultet za jezike u Podgorici ali i nastavljam da igram za”Antivari” – istina bez pravih treninga obzirom da nisam mogla postići da budem jednako dobra na dvije strane. Tada kapiram da sam se ipak previše zaljubila u košarku i da ne mogu tek tako da je ostavim”, iskrena je Jovana koja se u tim momentima našla pred velikim životnim izazovom. Taj izazov značio je i odlazak iz Crne Gore.
“Odlučila sam se da odem u SAD. Uz pomoć drugarice koja je igrala odbojku na “Florida State” koledžu, stupam u kontakt sa trenerom koji je tada pokazao interesovanje. Završila sam sa papirologijom (testovima) a dobri rezultati omogućili su mi da dobijem stipendiju na već pomenutom “Florida State” koledžu u Džeksonvilu. Radi se o dvogodišnjem koledžu za sportiste koji se takmiči u NJCAA ligi”, uvodi nas mlada košarkašica u priču o životu i košarci u dalekoj zemlji, za mnoge zemlji snova.
Zbog problema sa papirima ali i kašnjenja pomenutog koledža, tačnije ljudi koji su bili zaduženi za ovaj dio, naša košarkašica gubi praktično cijelu godinu aktivnog igranja košarke. Za SAD je otputovala tek u decembru 2012. a sa treninzima je startovala u januaru naredne godine. Usljed nemogućnosti da bude registrovana i nastupi u takmičarskim mečevima, Jovana je to vrijeme iskoristila da naporno radi na treninzima i da se prosto navikava na život u novoj sredini.
“Sezona 2013/2014 broji se kao moja “freshman year” i nije bila dobro iskustvo. Već na startu dobijam jak udarac i trpim lakšu povredu koljena koja je usljed nepravilnog liječenja i ogromnog napora nakon toga evoluirala u kidanje prednjih ukrštenih ligamenata na samom kraju sezone (februar 2014.), samo nedjelju dana pred državni turnir. Nakon operacije u martu, bila sam prinuđena da promijenim školu, i selim se u “Eastern Floridu” gdje “redshirtujem” narednu (2014/2015) sezonu. Praktično dobijam tu godinu nazad, jer zbog ozbiljnosti povrede ligamanata tek sam se vratila u novembru, dok sam u decembru imala novi peh i slomila ruku, pa sam propustila 90% utakmica. Nakon svih loših stvari i pehova odlučujem da ostanem jos jednu godinu na istom koledžu kako bih naredne sezone uz dobru statistiku dobila ponude od škola iz prve divizije (postoje divizije 1,2 i 3 a prva ili ti division 1 je sam vrh). Ostajem dvije godine na Floridi, bez pauza i odlaska kući u Crnu Goru, sa višim ciljem da treniram i napredujem. U ljeto 2015. napokon dolaze treneri da me gledaju i tada dobijam par ponuda. Odučujem se da odem u zvaničnu posjetu jednom univerzitetu prije početka sezone 2015/2016. Maksimalno fizički i psihički spremna ipak odlučujem da potpišem za “Longwood Univerzitet” u Virdžiniji (prva divizija), prvenstveno zbog trenerskog osoblja, uslova, i načina na koji me vide kao igračicu a to je pozicija krilnog centra. Činjenica da nisam čekala ponude te sezone ispostaviće se kao odlična ideja, jer samo nedjelju dana kasnije na poslednjoj predsezonskoj utakmici, u prvoj četvrtini, kidam prednje ukrštene ligamente desnog, ovoga puta drugog koljena. Uprkos povredi “Longwood Univerzitet” stoji pri odluci da me angažuje. To je jedino što me je tada održavalo u životu. Presjediti tri sezone za redom iz već pomenutih razloga ne mogu da se uporede ni sa dvije teške ako ne i najteže operacije, kao i oporavkom koji traje skoro godinu dana. Moja druga operacija je bila krajem decembra 2015. i trenutno polako ali sigurno ulazim u trenažni process i učim sve ispočetka. Očekujem da ću do novembra a možda i decembra biti potpuno spremna. Samo ja znam koliko je teško, skoro i nemoguće, da bez pravih utakmica i šanse da se u najboljem mogućem izdanju predstaviš na parketu, ipak dokopaš tima koji igra prvu diviziju. Možda ću i djelovati neskromno ali smatram da to ipak nije bila sreća već da sam svojim radom, trudom, uz mnogo odricanja, sve to i zaslužila”, emotivno naglašava djevojka koja je dokaz koliko je ta psihička snaga bitna u životu jednog sportiste i koliko je voljni momenat u mnogo slučajeva bio važan faktor kako bi izdržala u zemlji gdje se mnogo puta osjetila kao totalni stranac.
Život u Americi se u mnogo čemu razlikuje od svakodnevnice u Crnoj Gori. Jovana trenutno studira sociologuju i polako se sprema za specijalizaciju. Sport i obrazovanje u SAD-u stavljaju se “u jedan koš”.
“Sviđa mi se samo zato što je sistem takav da bez škole ne možes da igraš, a pogotovo jer bez dobrog prosjeka u srednjoj ili juco koledžu nisi kvalifikovan za D1, prvu diviziju. Jedini razlog zbog kojeg sam ovdje jeste da bih dobila šansu na terenu, napredovala kao igrač, ali mnogo više da bih diplomirala i završila magistraturu. Još nisam odučila u čemu ću raditi specijalizaciju, ali imam još dvije godine da odlučim. Košarka mi plaća itekako skupo školovanje i to mi je dodatni motiv i kad ide loše, i kad ne ide po planu kao što je to nažalost bio slučaj do sada. Kući nemamo tu povezanost i nažalost zato se dosta njih odlučuje da batali sport zbog školovanja, ili obrnuto. U Crnoj Gori teško da na oba plana možete uspjeti da postignete vrhunske rezultate. Ovdje je drugačija priča. Treneri se staraju da su ocjene igrača na visokom nivou tokom cijele godine kako ne bi došli u situaciju da moraju da presjede polusezonu ako imaju slabije ocjene od C. Nerijetko se dešavalo mojim saigračicama, da su im ocjene na kraju onemogućile odlazak u prvu diviziju ili čak i da su izgubile školarinu, što dovoljno govori o njihovoj važnosti. “Student athlete”, to je naša titula, prvo student zatim sportista“.
“Najteže mi pada razdvojenost, pogotovo u mom slučaju gdje sam sama morala da prolazim kroz dvije teške povrede koje su me odvojile od terena. Psihički je jako loše kada ne možeš da podijelis ni sa kim kako se stvarno osjecaš i koliko ti je tesko i kada nemaš svoje ljude oko sebe. To je ono što me je ojačalo, i gdje sam ukapirala da me niko neće gurati ako sama sebe ne guram i forsiram. Čak i tada ekipa mora biti na prvom mijestu ma koliko god tebi bilo teško što sa tribina ili klupe moraš posmatrati saigračice na terenu. Sa 23 godine smatram da sam doživjela i previše ružnih stvari koje su mi pomogle da se iz svega izdignem mnogo jača. Znam da je sve moglo bolje, ali izgleda da je bilo suđeno da do nekih velikih stvari dođem zaobilaznim putem. Te velike stvari nisam još ostvarila ali znam šta želim i od toga neću odustati, makar uz još ovoliko operacija“, kroz osmjeh govori Vukovićka.
Još dok je bila juniorka, Jovana je bila u igri da zaigra u dresu juniorske reprezentacije Crne Gore, ali tada je činjenica da ima samo hrvatsko državljanstvo stala na put. Prošlog ljeta dobila je poziv od direktora košarkaških reprezentacija Crne Gore Danila Mitrovića, koji je izrazio želju da je vidi u reprezentaciji narednih godina. Nažalost, poznata priča i povreda ligamenata uskratili su joj možda i najveći uspjeh u karijeri. Ipak, kao ni mnogo puta do sada, nije odustala, a novo svijetlo u tunelu zasijalo je ovoga ljeta kada je odmarala u njenom gradu, Cetinju.
“Ovoga ljeta dok sam bila kući na Cetinju, razgovorala sam sa selektorom Momom Milatovićem koji mi je rekao da savez radi na tome da dobijem crnogorski pasoš do sljedećeg okupljanja reprezentacije. Bila je to jedna lijepa vijest za mene a ja se nadam da ću svojim radom i dobrim partijama zaslužiti šansu i priliku da zaigram u reprezentaciji“, zaključila je Jovana Vuković za naš portal.
Naša sagovornica dala je primjer onima koji su možda zbog raznoraznih problema mnogo puta odlučili da okače patike o klin i pokazala im put gdje ljubav prema ovom predivnom sportu uvijek uspijeva da nadjača svaku prepreku. Nije bilo lako, ali je cetinjski Dvajt Hauard u nježnijem obliku, konstantno uspjevao da u lošim stvarima pronađe ono malo dobroga što ju je vuklo ka vrhu. Do toga vrha postoji još mnogo stepenika ali nadamo se da će uspon biti mnogo lakši nego do sada. U našoj košarkaškoj selekciji mnogo je igračica koje su na zalasku karijere, crnogorska liga ako ne računamo Budućnost, i ne uspijeva da nam ponudi pregršt kvalitetnih košarkašica, tako da je mnogo važno prepoznati pravi kvalitet i stvoriti uslove za one koje to kvalitetom i zaslužuju.
Sada je sve na Jovani – uz malo sportske sreće i ako bude zdrava, za koju godinu može biti i važan šraf u našem ženskom košarkaškom timu. Vrijeme će pokazati…
Autor – Ognjen Vujadinović
